Ljubav sa okusom čokolade 🔚

XXXIV Slatkoća razotkrivanja

Marcus je veselo koračao po sobi razmišljajući šta još mora ponijeti. Odlučio se za sasvim nov početak, Ana Maria je to itekako zaslužila. Ukoliko je htio da se oslobodi svih repova prošlosti, mora da ode iz ove vile i što dalje od očeve čvrste ruke. Sada shvaća da je Erik odmah na početku ispravno odlučio, ostao je izvan oblaka mržnje koja je izbijala iz pore svakog od ovih zidova.
Iz misli su ga prenula vrata koja su se uz tresak zalupila, znao je da to otac odlazi, vjerojatno revoltiran njihovim ranijim razgovorom. Marcus ga je obavijestio da se povlači iz firme u potpunosti, te da će se baviti isključivo pravom, bez ikakovog doticaja sa njim. Otac je bijesnio, prijetio, ali ovaj put je brzo odustao, jer mu je njegov izraz lica jasno stavio do znanja da ovog puta misli ozbiljno.

Više nije bilo uzmicanja, naučio je to za ovo kratko vrijeme od kada je konačno progledao. Jan i Ben su mu ponudili da zastupa njihove firme kao glavni pravnik, što je objeručke prihvatio. Bio je neizmjerno sretan što se sve uspijelo riješiti i što su mu Kaserovi oprostili za sve zlo koje im je priuštio. Uz sve to uskoro će postati i rodbina. Erik i Marija su odredili datum vjenčanja.

Kada mu se Erik javio nije mogao a da ne zaplače od radosti. Marija mu je za kratko vrijeme prirasla srcu, volio je kao sestru. Ostalo mu je samo još da pokupi papire iz sefa. Dobro mu je došlo što je otac izjurio van, da ne mora opet gledati onu njegovu natmurenu facu.

Ušao je u radnu sobu i unio kombinaciju sefa sa namjerom da izvadi svoja dokumenta, ali mu je za pogled zapela požutjela koverta, koju do tad nije tu primjetio. Malo se nećkao, ali je znatiželja na kraju ipak pobjedila. Posebno kada je na njoj ugledao svoje ime ispisano djedovim rukopisom.

Sjeo je za radni stol i izvadio sadržaj, da nije sjedio vjerojatno bi pao na dupe, nakon otkrića unutar koverte. Odlučio je pod svaku cijenu sačekati oca, jer mu je dugovao objašnjenje. Poslao je poruku Ana Mariji da će malo kasniti, ali da će joj sve objasniti kada stigne. Srećom nije morao dugo čekati, otac se brzo vratio, vjerojatno misleći da je Marcus odavno otišao. Zato se neprijatno iznenadio kada je otvorio vrata radne sobe i ugledao ga kako sijedi za njegovim radnim stolom.

- Šta ti još uvijek radiš ovdje?! Mislio sam da si otišao i ostavio prošlost iza sebe, kako si rekao!? - reče sa velikom dozom cinizma u svom ionako odbojnom glasu.

- Oh i namjeravam oče, ali prije toga mi duguješ objašnjenje i to podrobno.

- Ne dugujem ja tebi ništa, pazi kako razgovaraš sa mnom balavče jedan. Ja sam još uvijek tvoj otac i nemoj da te moram podsjećati na to.

- Ne moraš me podsjećati, znam ja dobro da si mi otac, iako me je sram priznati, ali bolje da nisi.

- Marcuse, odmah da si se ispričao, još uvijek si moje dijete. Mogu te odalamiti ne bi li se dozvao pameti i vjeruj da hoću, ne pripaziš li kako razgovaraš sa mnom.

- Kako da ne, možeš ti prijetiti koliko želiš, ali to te neće spasiti od ovoga - reče mu bacajući kovertu pred njega .

- Šta, kako? Od kud ti pravo da kopaš po mojim stvarima? Zar sam te tako odgajao? Sram te može biti.

- Ne oče, nije me sram. Nisam kopao po tvojim stvarima, nego sam došao da pokupim svoje dokumente iz sefa, a onda je ispala ova koverta. Uzeo sam je samo zato jer je naslovljena na moje ime. Zato se nadam da imaš dobro obrazloženje zašto si ti još uvijek na čelu firme.

- Kako zašto, pa ja sam vlasnik.

Ne nisi oče, ta firma pripada meni i ti to jako dobro znaš. Djed je u oporuci jasno naveo da ja sjedam na čelo firme čim završim fakultet. Ovo pismo, koje nam je ostavio uz oporuku, jasan je dokaz da ga apsolutno nisi poslušao.