Vidim te 🔚

1

Stojim pored stuba na kojem je nalijepljen red vožnje autobusa broj 46. Gledam je dok sa kolegicom nešto romori, a šofer ubacuje njihove kofere u bunker. Ne primjećuje me, kao što me nije primjetila nikada do sada. Za djevojku poput nje, ja sam vidljiv kao zrak. Iako već dvije godine svakoga jutra prođemo jedno pored drugog dok idemo na istu stranu, ali različit sprat, svakoga dana u istoj tvrtci provedemo skupa osam do deset sati. Ja nju uvijek vidim. Vidim je i kada nisam tamo gdje je ona. Vidim je u svojoj glavi, u svojim snovima, baš onako kao pravo zaljubljeno tele. Kao oni što svoju ljubav vide u kapljicama kiše, u laticama cvijeća i sva ta slatka sranja. Jebi ga, ja sam tip od slatkih sranja. Što bi mnogi rekli pičkica. Pederko i mnogi drugi epiteti vezuju se uz moj lik i djelo. Nas, umjetničke duše većinom tako oslovljavaju. Jer, danas je najvažnije imati status face, biti nabildan i nabrijan, provoditi u teretani 98% svog slobodnog vremena i pucati se steroidima, a ostalih dva posto provesti u lokalima ispijajući žestice i krešući lake žene po toaletima. Isto tako pederko si ako pokažeš svoje osjećaje, ako ženu tretiraš kao ono što jeste; rijedak cvijet koji je na ovoj šarenoj livadi netko stvorio baš za tebe. Ako joj napišeš pjesmu, ako joj donosiš cvijeće, ako je paziš, maziš i cijeniš sve što ti pruža, papučar si. Ti si pizda. Šonja. Jebi ga. Takav sam rođen onda i vjerujem da ću takav umrijeti. Ženama tipovi poput mene ne zapadaju za oko. Oni koji ih tretiraju kao smeće privlače ih kao med muhe. Što si veće govno prema njima, one trče za tobom sve više, pate, žive loše, ali neka čudna, vražja ljubav u njima tjera ih da ne odustaju od takvih tipova. Djevojke poput Rain Summer, sigurno spadaju u tu skupinu. Istina, nikada je do sada nisam vidio s nekim takvim, ali kako i bi. Ne izlazimo na ista mjesta, ovaj prokleti grad je ogroman da bih hodao uokolo tražeći je. Viđam je samo ovdje i ona je jedino što me još drži da ne odem iz ove tvrtke. Ovdje sam zbog nje, jer jedino ovdje svakoga jutra kada je ugledam oživim, prodišem, osjećam se normalan.

– Hoćeš li ikada skupiti ta muda Ice i prići joj? – Jered samo stane pored mene, baci cigaretu na zemlju i zgazi je. – Dvije godine čovječe! Zar ti nije dosadilo da je uhodiš?

– Ne uhodim je. Vidiš? Sasvim mirno stojim i čekam da krenemo.

– Čega se toliko bojiš Ice? Nije ona boginja da trebaš da se zavučeš u mišiji šupak ako te odbije. Pa što? Neka to i učini. Nikada nećeš znati, ako ne probaš.

– Rain Summer nikada neće pogledati tipa poput mene Jer.

– Zašto? Što to tebi fali? Lijep si, zgodan, imaš guzu kao Bog. Umjetnik si, nježan si, ti si sve što bi svaki gej momak poželio. – Udarim ga laktom.

– Jebi se Jer. Eto zašto. Vidiš, i sam si sebi odgovorio na svoje pitanje. Ja nisam tip kakvog ona želi.

– Ma koji moj ti znaš što ona želi? Jesi je ikada pitao? Jesi li joj se ikada u ove dvije godine obratio Storm? Jesi moj k.! Čak mislim da nisi ni zaljubljen u nju, nego da imaš neku bolesnu opsesiju njome.

– To nije istina i ti to vrlo dobro znaš. Volim ju.

– Pa, onda možda je ovaj put idealna prilika da joj to pokažeš. Da joj priđeš, upoznaš je. Možda kada upoznaš pravo lice Rain Summer, više nećeš misliti da je voliš.

– Ne mislim to, znam to. Osjećam to.

– Ne možeš nekoga voljeti, gledajući ga iz prikrajka svakoga dana. To nije ljubav Ice, jednostavno nije.

– Ma, što ti znaš?

– Ostajemo u rezervatu deset dana. Iskoristi ih pametno dečko. Upoznaj svoju ljetnu kišu i neka ona upozna ledenu oluju. Suprotnosti se privlače kažu, pa ništa te ne košta da pokušaš.

– Košta me itekako.

– Budi muško pizdo! Hajde makar jednom nemoj joj sklapati stihove u glavi niti slikati je golu ispod duge. Samo joj priđi, pozdravi je, pruži ruku, pričaj. Nisi mutav. Nije ona prva cura u tvom životu pele.

– Naravno da nije.

– Pa što je onda problem? Drugima priđeš, zašto ne i njoj?

– Druge su druge, Rain je nešto...

– Da, da divno, krasno, posebno... Pizdo. Hajde idemo, eno svi su unutra već. – Pogura me, pa krenemo u bus. Uđem unutra prateći ga, a on se đavolski nasmije kada vidi dva prazna mjesta iza  Rain i Vere.

– Dobar vam dan moje dame – kaže i progura se do prozora. – Hajde Ice, trpaj to zgodno dupe ovamo. Ove lijepe dame mogle bi nam praviti društvo iduća dva sata. – Vera me kratko pogleda, Rain samo zavuče ruku u torbicu i izvuče slušalice. Sklopim oči i odmahnem glavom pa sjednem naslanjajući se na sjedalo. Vidim kako trpa slušalice u uši i pojačava muziku toliko glasno da basovi odzvanjaju i u mojim ušima. Ni pogledala me nije. Nikada nije.

* * *

– Samo začepi! Jebeno začepi Jer. Da nisi ni pisnuo. – Već je krenuo nešto reći, dati nekakav prijedlog u vezi djevojke koja sjedi ispred mene.

– Mala je uzidgnuta kao moja kita kada vidim Joan. Ne znam zašto si se zalijepio za nju.

– Nemoj loše pričati o njoj, jednostavno nemoj – naslonim se nazad na sjedalo, sklopim oči.

– I ako to ne budem rekao i dalje ću to misliti Ice.

– Svatko ima pravo na mišljenje Jer. 

 On otpuhne, ja se isključim. Miris parfema gricka mi nosnice i dopuštam sebi da udišem miris Rain Summer u sebe. Ne događa se često da je tako blizu mene, da mogu da čujem njeno tiho šaputanje sa Verom, da mogu da vidim malenu tetovažu u obliku kapljice na njezinom kažipstu. Mogu da je udahnem u sebe i to je sasvim dovoljno da se opustim i da me popusti sva trema koju osjećam dok mi je tako blizu. Obrišem znojne dlanove o bedra i pustim se dremki. Bolje da pridermam nego da se znojim ovdje. I dok mi se tijelo opušta kao kroz polu san osjetim miris dima,  zatim mi tijelo trzne jak udarac, a onda kao da me voda zapljusne. I sve to osjetim kroz san i nisam više siguran jesam li budan ili sanjam.