Nikada me nije primjetila u gomili ljudi, a ja sam u svakoj gomili video samo nju. Bog mi je dao priliku da iziđem pred njene oči, da me upozna, da me zavoli.
"Vidi me, samo pogledaj i vidjet ćeš. Tu sam, uvijek sam bio tu" zadnje je što sam joj rek...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
– Hej ljepotane, kakvo je to spavanje? – Jered zalupi vratima i trgne me iz misli.
– Nisam spavao samo sam razmišljao.
– Nadam se da misli nisu bile vezane uz ništa drugo osim uz to kako ćeš konačno pasti u ruke Rain Summer.
– Pa, ne baš.
– K vragu Ice! Mala ti je poslužena na jebenom pladnju, a ti glumiš budalu.
– Ostavi se toga Jer. Gdje si ti proveo dan?
– Pa, za razliku od tebe, ja sam sa Verom otkrio sve čari ovog rezervata. Na više načina, ako me razumiješ.
– O, živote.
– Mala je kao metak. Ubojita je čovječe. Žena kao stvorena za mene.
– Eto vau, baš sam sretan zbog vas Jer. Lepo je kada svugdje, baš svugdje možeš naći nekoga za sebe da ti u tom trenutku odgovara.
– Pa, sve što tebi odgovara i sve što želiš sad je tu, pred tvojim prćastim, umjetničkim nosom, pa izvoli navali i izbori se da se odavde vratiš držeći Rain Summer za ruku. – ustanem, dohvatim vestu i krenem van.
– Pa gdje ćeš sada? Mogli smo ići skupa popiti nešto!
– Idem samo malo na zrak. Kad se vratim možemo piti cijelu noć ako želiš. To jest ako nisi rezervirao neku drugu sobu u ovom hotelu za tebe i Veru. – on napravi facu oduševljenja.
– Genijalna ideja moj mali osjećajni frendu. Pozabavit ću se time čim se okupam. – okrenem očima – A, ti gledaj da nahvataš Kišu, ok?!
– Aha, evo past će mi baš pred vrata – kažem, on ode u kupaonu. Otvorim i iznenadim se.
– Rain? – ona stoji pred vratima ruke dignute kao da će pokucati.
– Ice...
– Otkud ti ovdje? Jesi li dobro?
– Dobro sam. Slušaj Ice, mislim da moramo razgovarati – kaže dok joj glas podrhtava.
– Krenuo sam u šetnju, hoćeš da...
– Može. Hoću. – pustim je ispred sebe, pa kad iziđemo na stazu za šetnju, ona prva progovori. – Slušaj Ice, ja... Imam nešto da ti kažem. Zapravo... K vragu. Nikada nisam nikome rekla ovo, niti sam ikada s nekim pričala o svom životu. O toj prokletoj praznini koja struji u mom mozgu s vremena na vrijeme. Tebi sam rekla. Rekla sam ti još dosta toga za što nemam objašnjenje i cijelo vrijeme ne prestajem da razmišljam o...
– I ja razmišljam – prekinem je, a njoj kao lakne. Pokažem joj na klupu kojoj se približavamo, i ona sjedne, pa sjednem i ja držeći onu vestu u rukama.
– Danas kada si spomenuo svog brata... Bila sam iznenađena. Čak što više bila sam šokirana.
– Mog brata? – kroz glavu mi prođu njegove zadnje riječi koje pominju nju.
