Vidim te 🔚

12

Deset je dana prošlo otkako sam došao iz bolnice. Deset dana već gledam u ogledalu čovjeka koji je jebeno slomljen iznutra. Čovjeka koji je dotakao sreću, ali ispade da je to bilo samo u snu. Icea Storma koji je bez dlake na jeziku rekao ženi koju voli upravo to, čovjeka koji mi se sviđao u tolikoj mjeri da sam i sam pomislio da nisam stvaran. Ona osoba koja sam sanjao da sam postao ovih mi dana nedostaje isto koliko i lice Rain Summer; njezin glas, oči, tijelo, usne. Sve ono u što sam se zaljubljivao iznova i iznova. Bacim na pod izmuljanu paletu s bojama i kist. Pogledam u još jednu u nizu slika mog sjećanja na dane provedene s njom. Sjećanje. To je sve što imam. Moje srce govori da je to bilo mnogo više. Da ono što sam doživio držeći Rain u svojim rukama, ono što mi je rekla, što sam saznao nije bio nikakav san. Da je bio san i da je moj mozak sve izmislio kako bih ja znao za njezine probleme sa amnezijom, kako bih znao i osjećao u dubini duše da sam ispunio ono što Cole nije uspio. Želio sam da je spasim, a ona je željela biti spašena.

Gledam njezino lijepo lice na svakoj slici koju sam danima i noćima crtao u ateljeu. Prelijepa je. Baš kako je uvijek bila. I vidim je. Vidim je drugim očima. Onako kako sam je pogledao kada sam joj prvi put prišao. I to je bilo stvarno. Osjetio sam to. Osjetio sam sve to. Nitko mi ne može reći da ono što smo doživjeli nije bilo...

- K vragu Ice, samo jebeno prestani! - skinem sliku sa stalka i složim je između ostalih. Ovo je slika mog zadnjeg sjećanja na naše dane. Njene usne na mojima, moje ruke oko nje. Kunem se da mogu osjetiti ukus njenih suza još uvijek na svojim usnama. Da mi usne trnu od same pomisli ne njene. Gladne i žedne njene blizine, njenih očiju. Ne mogu i ne želim se pomiriti sa činjenicom da je sve to bio samo san, da ništa od toga nije bilo stvarno. Kako je moguće da se Bog tako poigrao sa mnom? Znači da je sve i dalje isto, ona i dalje ne zna da postojim, ja joj nikada nisam rekao to što jesam? Nije istina! Provjerio sam. Sve što sam mogao saznati, saznao sam. David Pain jest osuđen na doživotnu svakako zbog ubistva policajaca, ali svjedočenje maloljetne djevojke dalo je uvid u cijelu situaciju iż očiju jedinog svjedoka koji je ubistvo vidio svojim očima, i također bio žrtva pomenutog ubice. Ja to nisam mogao znati da mi ona u „snu" nije priznala. Bio sam klinac i ja kada je moj brat ubijen i kada je Paine osuđen. Od traume u kojoj sam u to vrijeme bio sve sam to doživljavao kroz maglu. S godinama koje su dolazile trudio sam se zaboraviti na to, na sve što je imalo veze s tim, da bih mogao nastaviti funkcionirati kao donekle normalna osoba. I sudbina me nakon toliko vremena opet povezala sa kovrdžavom djevojkom koja je stajala iza ringa, jer je tako željela neka viša sila, jer je tako moralo biti. I ne! Ne dam! Ne dam da me svi i dalje ubeđuju da sam sanjao.

Iziđem iz ateljea, popnem se u sobu. Dohvatim imenik i potražim adresu. Moram je naći, moram je vidjeti. Makar ispao debil pred njom ja ne mogu živjeti ovako. Ne mogu postojati ako je smisao mog postojanja bila samo san. Zapišem adresu na papir, navučem jaknu i iziđem. Skopčam kacigu i pokrenem motor. Pokucat ću na njena vrata prvi, i iskreno se nadam ne zadnji put u životu. Moram znati istinu, pa makar me ubila.