Vidim te 🔚

3

– Jutro umjetnička dušo! Jesi lijepo pajkio u netaknutoj prirodi rezervata? – Jered se rastegne kao žvaka po krevetu – Ja sam odvalio od spavanja čovječe.

– Primjetio sam. Hrčeš kao slon.

– Ja? Hrčem? Čekaj kako znaš kako hrču slonovi? Sorry Ice nisam namjerno. To je vjerojatno od umora. Ovaj odmor nam je svima bio potreban.

– Jasno ti je da nismo na odmoru. Imamo deset dana da damo sve od sebe da nove partnere zadržimo u tvrtci i da preuzmu projekte na koje su bacili oko.

– Ti u svemu ubiješ dušu Storm – ustane pa ode u kupaonu. – Sada ćemo lijepo pošto si ti već skockan da odemo u restoran, popijemo kavu, ubacimo neki doručak u usta i da idemo u obilazak. A, kada se iz tog obilaska vratimo planiram da se bacim na Veru. Ne mislim dugo čekati. Ima ovdje još očajnika koji bi se mogli na nju nakačiti. A, ti... – priđe uperujući četkicu za zube u mene – pepi ima da skupiš muda i gospođici uzdignutoj kažeš Zdravo. Jesi li me razumio? Ne budeš li to učinio, bacit ću te sa brda dolje u šumu ni zvijeri te neće naći u ovoj divljini da se tvojim mesom nahrane.

– Znaš li da je stara Indijanska izreka da se sat vremena po buđenju ne priča Jer?

– Ja nisam jebeni Indijanac i nije me briga. Ja uvijek imam toliko toga za reći.

– Nažalost.

– Hej smrade! Iskoristi priliku koja ti se pruža.

Natrpamo se u nekakav otvoreni mini bus, kao oni u kojima narod ide na safari. Moj pogled ne prati ono što nam se na razglas servira, ali prati smjer u kojem marama boje neba leti nošena vjetrom sa vrata lijepe Rain Summer. Šeširić na njezinoj glavi iste je boje, a ispod sunčanih naočala ne vidim joj oči. Ovo će biti još jedna lijepa slika njezinog lica naslikana po sjećanju. Koliko je samo taj maleni detalj oko vrata čini prekrasnom vjerujem da toga nije ni svjesna. I udarim se po licu, udarim se da prestanem da sanjarim, da počnem da se ponašam kao normalno biće. Ovdje si sa razlogom Ice, a taj razlog uopće nije Rain.

– Iskrcat ćemo se pored vodopada. Upozoravam da je rječica iako plitka dosta brza. I da su staze iako ograđene i dalje opasne. Samo budite pažljivi i sve će biti u redu – kaže, a Jer me gurne laktom.

– Eto, mogu te i u brzu rijeku ubaciti, ne moram te bacati u šumu.

– Jedi govna Jer. Pitao bih te ja kako bi se tri osjećao da si na mom mjestu.

– Nikada neću biti na tvom mjestu. Nikad te neću razumjeti. To je samo jedna obična koka. Ušiljena, ali ništa drugačija od drugih. Ne vidim u čemu je tvoj problem čovječe?! – bus stane, a kada se iskrcamo prekrasan krajolik sjevne pred našim očima. Ovo je ljepota netaknute prirode, ovo je raj na zemlji. Svi oduševljeno gledaju oko sebe, i primjetim kako se Rainina ljepota jednostavno stopila s ovom ovdje. Šešir je skinula i stavila u torbu skupa s naočalama, pa konačno mogu vidjeti njene duge trepavice. Maramu s vrata je odvezala i pustila je da slobodno pada preko njenih ramena i tako ih otvorena malo zaštiti od sunca. Vera je cima za ruku i skakuće pored nje.

– Ovo je baš predivno Ice. Znaš da nisam za neke prirodne divote, ali zbilja je lijepo.

– Savršeno je. – krenemo za ostalima preko visećeg mostića. Istina ispod nas plitki je brzak, pa na prvi pogled ne čini mi se tako plitak kako reče čika u mikrofon. Pogled mi leti svuda okolo, jer upijati ovu ljepotu nemaš baš često priliku. Rain i Vera su ispred nas, između nas su kolege s kojima trebamo sklopiti ugovor, pa nas dva krelca koji zvjernjamo okolo kao telci. Najednom kao grom kroz tišinu odjekne vrisak i začuje se lomljava dasaka.

– Rain!!! – samo to čujem i proguram se naprijed, odgurujući one ispred sebe. Vera kleči i drži je za ruku, na mjestu gdje je propala sada je rupa. Uspaničen prilazim Veri koja kamiče i ugledam kako joj Rain klizi iz ruke. Njezina plava marama samo odleti dolje prema vodi.

– Rain, ne mogu, drži se! – sve je to trenutak, sekunda, ruka joj klizne i ona padne u vodu. Mrak. Samo je mrak pred mojim očima, preskačem most i skačem dolje za njom. Brzak nosi i jebeno nije plitak. Potapam se do vrata, ali uspijem je vidjeti.

– Rain! Drži se! Uhvati se za kamenje! – vičem, ali od šuma vode ona me ne čuje. Neće me ni čuti. Tu je, na dva, tri metra od mene. Uhvatim zrak i zaronim. Brzak je jak, ali lakše je roniti nego plivati vani. Bogu hvala pa mi voda nikada nije bila neprijatelj. Ugledam je kroz balončiće vode i zraka koji hitro udaraju po mom licu, pa je zgrabim za noge. Stegnem i izronim držeći je u rukama. I stigao sam na vrijeme, stigao sam upravo onda kada nas je voda donijela do stijene.

– Rain! – kosa joj je preko lica, ali njezine ruke čvrsto su stegnute oko mog vrata. Pustim je jednom rukom pa nas uz napor odvučem na stijenu. – Dobro je. Sve je dobro. Tu sam, ne boj se. Drhteći jedva me pusti kada pod guzom osjeti tvrdu stijenu. – Hej, dobro je. Na sigurnom si. – sklonim joj kosu s lica, a onda ugledam njen uplašeni pogled. Poput laneta, poput preplašenog mačeta, razmazane šminke, mokra, ali tako nestvarno lijepa, Rain Summer prvi put je pogledala ravno u moje oči i drhteći pod mojom rukom progovorila.

– Ice... – moje ime s njenih usana zvučalo je kao pjesma bogova. Ona zna moje ime. Zna tko sam. – Hvala ti. Hvala ti do neba – samo je rekla i spustila glavu na moja prsa. Ostao sam tako sjedeći pored nje, držeći je u rukama ne vjerujući da se ovo zbilja događa. Nije više rekla ni riječ, ali zato su tuđi glasovi dopirali od svugdje.

– Eno ih. Eno ih, dobro su! – Vera, Jered, vodič i svi ostali stojali su na obali. – Sto mu gromova Ice!

– Rain!!! – Vera zaskviči, a ona podigne glavu, pa malo namjesti kosu.

– Jesi dobro? – pitam, a ona samo kimne – Dođi možemo se preko stijena dočepati obale.

– Ne. Bojim se.

– Ne boj se. Držat ću te za ruku. – Stegne jako, mislim da jače ne može. Polako koraknem na drugu stijenu, pa nju povučem za sobom.

– Ice, bojim se! – stane pa se prikrpi uz mene kao čičak.

– Tu sam. Ne boj se. Neću te pustiti. Hajde još dva skoka i na obali smo.

– Ne puštaj.

– Neću – stegnem i ja njezinu ruku, i dok stajemo na zadnji komad stijene Jered već priskače i pruža nam ruke. Dočepamo se obale, ona pusti moju ruku i padne Veri u zagrljaj.

– Oprosti! Oprosti samo si skliznula. – Vera se davi u suzama – Oprosti Rain molim te. – Ona je grli, dok Jer tapka po mom ramenu.

– Jebeni prinče. Da je moglo bolje ne bi. Sada valjda vjeruješ da prokleti svemir želi da joj priđeš?– dok gledam u nju, kako se lagano okreće prema meni počinjem da mislim da je tako.

– Moguće je Jer, moguće je.