Vidim te 🔚

8

Iako sam totalno izgubio tek i sve je nekako otišlo u tišinu, jesti jedan sasvim običan obrok u društvu Rain Summer bilo je nešto posebno. O tome što se dogodilo nismo govorili, o tome što sam joj rekao ni sam ne znajući kako sam mogao, nismo također govorili. Nakon što smo shvatili da u našim glavama odjekuju iste riječi koje netko negdje izgovara, panika od nerazumjevanja jasno je zategla na jedvite jade opušten zrak između nas.

– Ne znam što se događa s nama Ice, ali ponudio si pomoć da otkrijemo to skupa i ja je prihvaćam. Imam toliko nepoznanica u životu da ne znam više na koju stranu da se okrenem. U ova dva dana ti više nisi jedna od njih, ali sve što osjećam u vezi tebe jeste i nemam snage da se opet osjećam izgubljeno.

– Volio bih da ti kažem da razumijem sve što govoriš, ali nije tako. A, da bih te razumio mislim da bi trebala da mi kažeš...pa, sve ispočetka. Sve što te muči, ako smatraš da ima veze sa mnom. – ona samo u jednom trenutku zaustavi svoj pogled, treptanje, disanje. Okrene se oko sebe dok joj lice poprimi uplašen izgled. – Rain?

– Ice Storm – samo izgovori pa korakne unazad.

– Rain jesi li dobro?

– Gdje sam? – okreće se oko sebe  stežući ruke – Što radim ovdje i zašto si ti ovdje?

– Rain što ti je, zašto to pitaš? – ali bljedilo na njezinu licu, odaje da ovo nije za nju zajebancija.

– Hoćeš li mi reći gdje sam pobogu? Jesi li me ti ovdje doveo?

– Rain svega mu, u rezervatu smo, vidiš, pratim te u sobu. Koji vrag?

– U sobu? Kakvu sobu, čiju sobu? Zašto bih ja išla s tobom u sobu, ja te ni ne poznajem. Molim te, samo... Nemoj blizu.

– Kako me ne poznaješ sada si rekla moje ime, što ti se događa?! – ona spusti pogled i nešto tiho mumlja.

– Ice Storm, Ice Storm, da, to je on. Tako sada se smiri, samo se vrati. Gledaj ga, poznaješ ga. Na sigurnom si. U redu je. Tablete Rain. Tablete!!! – vikne i podigne pogled. – U sobu. Ti znaš gdje je moja soba? Molim te možeš li me odvesti? Samo me odvedi moram uzeti tablete. – kimam glavom, a pojma nemam u kojoj je sobi. Znam da je na drugoj strani hodnika, ali gdje ne znam.

– Nisam siguran, sačekaj malo – izvučem telefon iz džepa i nazovem Jereda. – Jered, pitaj Veru koji je broj njihove sobe.

– Čije sobe?

– Njezine i Rainine?

– Što? Da nećeš pjevati djevi pod prozorom?

– Ne seri Jer nego je pitaj.

– 26. – ni ne kažem hvala samo prekinem vezu.

– Dođi, broj je 26. – bez riječi krene za mnom, a kada stane ispred vrata nekako samo izgubljeno pogleda u njih. – Ključ Rain. Sigurno imaš karticu u torbici.

– Da. Ključ – proturi karticu i otvori.

– Želiš da ostanem, da ne budeš sama?

– Ne znam.

– Molim te dozvoli mi, brinem se. – Samo slegne ramenima. Uđemo unutra, ona iz torbice s noćnog ormarića izvadi bočicu pilula i popije jednu sitnu, bijelu. Samo sjedne na krevet i obori pogled.

– Sram me je Ice.

– Čega?

– Ovoga. Mogu li samo par minuta sjediti u tišini i udaviti se u svom sramu prije nego li ti išta drugo kažem?

– Rain, ne razumijem, čega te sram, sve je u redu, molim te.

– Sram me je mene same. I dok tableta ne počne djelovati... Oprosti, samo mi treba par minuta.