Nikada me nije primjetila u gomili ljudi, a ja sam u svakoj gomili video samo nju. Bog mi je dao priliku da iziđem pred njene oči, da me upozna, da me zavoli.
"Vidi me, samo pogledaj i vidjet ćeš. Tu sam, uvijek sam bio tu" zadnje je što sam joj rek...
Ups! Ten obraz nie jest zgodny z naszymi wytycznymi. Aby kontynuować, spróbuj go usunąć lub użyć innego.
– Pozvat ću njegove roditelje, ovo je odlična vijest. Vi ostanite kraj njega. Da ima nekoga poznatog kada otvori oči. Po svemu sudeći to će biti ubrzo.
– Hvala Vam doktore Parrish. Konačno da smo i ovo dočekali. – Čujem nepoznat glas i čujem Jereda. Sve mi se u glavi muti i iako želim da otvorim oči to mi djeluje tako teško.
– Rain? – čujem svoj glas koji kao da dopire iz bureta, što je čudno jer kako riječ sklizne s mojih usana osjetim da su mi usta suha kao pustinja.
– Hej Umjetniče, tu sam!
– Jer?
– Ja sam. Ovdje sam, pored tebe. – čujem pijukanje aparata, a u nos mi nahrli miris bolnice.
– Jer, gdje sam?
– U prokletoj bolnici, o Isuse, tako sam sretan što se budiš Ice! – uspijem otvoriti oči uz napor kakvog se ne sjećam da sam ikad osjetio pri otvaranju očiju. On stoji iznad mene, ruke do ramena zamotane u gips, kosa mu je pala preko čela, brada veća nego što je ikad bila. Okrenem očima po sobi, koji se vrag dogodio pa sam ovdje?
– Rain? Gdje je? Što radim ovdje Jered? – on sjedne na stolac, pa uhvati moju ruku onom zdravom i nasloni čelo na nju.
– O, hvala ti Bože! Ne znaš koliko sam se molio za ovo.
– Za što?
– Da se probudiš. Da iziđeš iz kome. – Sve ti jebem drago.
– Iz... kome? Kakve kome Jer, što to pričaš? Kako sam dospio ovamo? Maloprije sam bio s Rain, i onda me nešto odvuklo i sad se budim ovdje! Sanjam li ja ovo Jer?
– Ice, kakva Rain, nisi bio s njom druže. U ovom si krevetu već dvadeset i četiri dana. – Uspravio bih se, ali ne mogu. Sve me boli i zateže.
– Dvade... Kako to misliš? Što govoriš? I što se tebi dogodilo?
– To je od nesreće. Danas skidam gips.
– Kakve nesreće?
– Ne sjećaš se? – odmahnem glavom.
– Kada smo krenuli u onaj jebeni rezervat, sjećaš se, kada smo sjeli iza Vere i Rain u busu? – kimnem – Pa, ti si odlučio baciti se malo u dremku i autobus se zapalio, udario u ogradu i probio je. Pali smo u zaljev. Ice, kako se ne sjećaš? Izvlačili smo se iz vode, ja sam izvukao Veru, a ti si zaronio tražiti Rain.
– Čekaj malo čovječe kakav zaljev, kakva nesreća? – Onda mi negdje u dnu mozga dođe onaj trenutak. Ono kada sam se osjetio miris dima, udarac i neku vodu. Je li to moj mozak prolupao i u moju podsvjest ubacio te slike, te osjećaje.
– Pali smo Ice. U jebeni zaljev, drito s mosta. Izvukao sam Veru jer je bila blizu, ali Rain je ispala i ti si je tražio. – ne mogu vjerovati svojim ušima – Kada si je uspio naći voda kao da je podivljala. Počela je da nosi, vikali smo ti da...
