Vidim te 🔚

4

Kako smo se svi sabrali nakon ovoga što se dogodilo nastavili smo obilazak i za kratko vrijeme se vratili u hotel. U tih pola sata pauze koliko smo imali, presvukao sam se i isprao sa sebe mirise divlje rijeke. Samim time sam isprao i miris Rain Summer i to mi se ni malo nije dopalo. Dok je bila čvrsto stegnuta uz mene moja je koža upila sve što je mogla u sebe za to kratko vrijeme. Sada, voda i sapun odnijeli su to negdje niz cijevi, koža je opet bez njezina mirisa, ali zato duša nije. Osjetiti je uz sebe, osjetiti njezine ruke na sebi, grudi koje se stežu od moja prsa, glavu koja na tim istim prsima počiva, pokušavajući se smiriti osjećaj je koji mojim tijelom struji poput brzog voza. Nakon dvije godine sanjarenja o držanju njenog sitnog tijela u svojim rukama, to se konačno obistinilo. Ne onako kako sam zamišljao, ali i ovo je dobro. Za početak. Skopčam košulju, prođem rukom kroz kosu koja je sada možda malo i preduga. Kada se vratimo definitivno pada neko šišanje.

–Ma... Jok – samo odmahnem rukom, dobro je i ovako. Iziđem van i krenem u salu za sastanke. Prvi dio se mora odraditi danas.

* * * *

– Nemam riječi da opišem taj osjećaj Vera. Jednostavno nema. Ja još uvijek nisam svjesna što se zapravo dogodilo. Hodale smo i gledale i u jednom trenu sam propala. Samo me nema. Ne mogu ti reći koliko sam se uplašila. Nisam baš zamišljala da ću umrijeti u dvadeset i šestoj i to na takav način. Bože, što bi bilo sa mnom da...

– Da Ice Storm nije spasio tvoj mali život? Da se taj neprimjetni slatkiš zgodne guze nije bacio s mosta za tobom? Ne, ne želim ni razmišljati što bi bilo. Bog je ipak imao neki plan za tebe mala. I hvala mu što je baš tvoj spasitelj bio tu tog trenutka.

– On je... Hrabar. I čudan. I jako sam mu zahvalna.

– Pa, možda sada, nakon što te izvukao iz divlje rijeke nećeš više biti gospođa B–I –T–C–H prema njemu.

– Nisam to bila.

– Malo jesi.

– Ja ga ne poznajem Vera, znam mu samo ime.

– Pa, sada imaš priliku da ga upoznaš. Da konačno popričaš sa nekim muškim bićem. Ako je imao hrabrosti skočiti za tobom da te spase, vjeruj da zaslužuje da mu se obratiš.

– Znam. Hoću. I zašto kažeš da konačno popričam s nekim muškim bićem? Pričam ja s muškarcima.

– Mala, nemoj da se lažemo. Dugo smo dobre i ako sam te jednom ili dva puta za sve ovo vrijeme vidjela s nekim tipom u bliskom kontaktu to je ono zbilja wow. Ti zazireš od muškaraca. Ne znam zašto je to tako i neću da se miješam, sigurno imaš svoje razloge, ali taj mali je zaslužio da mu zahvališ kako spada.

– Pa, zahvalila sam mu. Što sad trebam. Iz zahvalnosti da mu uskočim u krevet?

– Neeee, ja mislim da on nije takav tip. Vidiš kako je sav miran i tih. Nije on od onih govnara. To što te spasio nije učinio da bi ti naplatio to kasnije, učinio je to jer je dobar.

– Ti znaš da je on dobar nisi mu do jučer ni ime znala. Šuti. Samo hoćeš da se preko mene to jeste njega privučeš Jeredu.

– Ma kakvi ja se se njemu večeras privlačim htio on to ili ne. Jered je seksi. Totalno seksi. Onako, kao neki divlji konj, sviđa mi se to.

– Gospode Bože. Hajde, zakasnit ćemo na sastanak – potjeram je, pa kada uđemo u salu od svih ljudi ondje ja prvo spazim Icea. Kako od svih onih ljudi tamo ja prvo ugledam njega. Srećom okrenut mi je leđima i ne može čak ni naslutiti kakva jeza mi prolazi kroz tijelo. Stotinu izmješanih osjećanja, od kojih je uvijek strah onaj koji preplavi sve ostale. Brzo sjednem na svoje mjesto praveći se da ga uopće nisam vidjela. On nekako sjedne u isti red samo na kraj, pa srećom ikakav kontakt očima nije prisutan. Uspijem opustiti napeto tijelo. I dok gospoda iz tvrtke G&H izlažu svoju prezentaciju, mene moj mozak vrati nazad u vrijeme kada sam još bila sasvim normalna djevojka. I nekako se sjetim svih onih sretnih trenutaka u kojima se nisam plašila nikoga i ničega, u kojima sam bila Rain Summer, djevojka koja je voljela sve što jeste. Svoje različitosti, svoju samoću, mir. Bila sam upravo ono što sam oduvijek željela biti. Zaljubljena u svoje pjesme, u dražesni zvuk violine; uživala u životu koji sam uprkos svojim tinejdžerskim godinama uspjela skrojiti baš onako kako sam htjela. I nedostajem si. Nedostaje mi ta djevojka, nedostaje mi sve što sam bila. Sve je to nestalo, sve mi je to oduzeto. Skupa s mojim zdravim razumom, skupa s mojom hrabrošću. Jedna pogrešna odluka, jedna ljubav koja to uopće nije bila koštala me svega. Bojim se sebe, bojim se svakog novog dana, bojim se ljudi, osjećanja, života. Zato uvijek izgledam drugima kao kučka, jer to je maska koju svakog jutra oblačim na sebe skupa s odjećom. Nitko ne mora da zna što se zapravo krije u meni, nitko ne mora, jer ne može razumjeti. Ne razumijem ni ja. Doktori kažu da je mozak kompliciran i da od njega nikad ne znamo što možemo očekivati. Od nesreće i udaraca koji je pretrpio on sada ne funkcionira bez tableta. Svakodnevne parcijalne amnezije traju već toliko dugo i niti jedan od tih doktora ne može objasniti što je uzrok. Zašto ne prestaju godinama? Kada će se dogoditi nešto na što će moj mozak odreagirati i prestati brisati moja sjećanja kao sobarica svakodnevnu prašinu? Godinama živim taj neki tuđi život iz dana u dan, a tiho u sebi patim za onim koji sam oduvijek željela. Onim u kojem bih ja bila ja, sebi sasvim dovoljna sa svim svojim različitostima, vrlinama i manama. Život u kome bih bila baš onakva kakva jesam bez pretvaranja i bez maski koje svakodnevno nosim da preživim u ovom ludom svijetu koji stalno teži savršenstvu.

– Rain? Gdje si odlutala? – Verin glas me trgne. – Sastanak je gotov, a pošto vjerujem da nisi čula ni riječi, prepričat ću ti kasnije.

– Žao mi je. Jednostavno sam odlutala.

– Razumijem. Još si pod šokom. Čuj, ja idem k Jeredu, da ga pozovem na piće, a ti...

– Ništa ja. Ja ću da pokupim papire i idem u sobu. Možda bi bilo bolje da prilegnem ili nešto.

– Ili da... – ni ne završi okrene se i tako napravi slobodan prostor između mene i Icea koji priđe laganim koracima držeći papire u rukama.

– Dame... – kaže tiho i nakrivi glavu. Ja umalo umrem.

– Moram da idem, pobjeći će mi Jer. – Vera se samo izmigolji ostavljajući me da ovdje drhtim. Koza.

– Rain?

– Hm?

– Jesi li dobro? – sam njegov glas čini da se tresem kao prut ne znam zbog čega.

– Jesam. Hvala ti. Još jednom – samo se okrenem da ne vidi da crvenim i skupim papire.

– Rain?

– Da?

– Želiš li popiti kavu? –  jebeš papire, rasuše se po stolu džaba sam ih skupljala.

– Kavu? S tobom? Pa... – sklopim oči i udahnem – Dobro – kažem, a on se nasmiješi. Ice Storm je jako lijep kada se smiješi. Rain!! U sebi se udarim, koji je meni? Skupim rasute papirčuge, pa skupim i svoja muda da ga pogledam baš kako treba, bez spuštanja pogleda. I to što vidim je lijepo. Divno. Iz njegovih očiju ne sijeva zlo niti bezobrazluk. On jeste dobar, a ja jesam jedna kučka.

– Dođi – pruži ruku ispred sebe, pa krenemo van. 

I evo da samo malo upoznamo likove. Naravno, ovako nekako ih ja vidim, vi ste slobodni dati svojoj mašti na volju i zamisliti ih baš po svojoj želji. A, ako ih i zamislite, znači da vam se priča sviđa i da želite biti deo nje. I hvala na tome.   Družimo se i dalje! Kiss... Senka.