Prolog

151 27 29
                                    

- "Charli, možeš li malo da dodaš gas ? Žurka je vrlo vjerovatno već počela."

Začujem glas svoje drugarice sa zadnjeg sjedišta, govoreći mi da ubrzam.

-"Želiš da se slupamo, Hellen ? Uostalom, neće biti bauk ako stignete zadnje."

Odvratim joj sa dozom nezainteresovanosti u glasu. Nije kao da želim da odem na tu žurku.

-"Djevojke smirite se, stićićemo na vrijeme. Samo se nemojte prepirati oko gluposti, jer to uglavnom i radite."

I naravno, tu je i Emma, dobrica. Ona uvijek smiruje situaciju i ne želi da učestvuje ni u kakvoj svađi. To me nekada zna iritirati, kao naprimjer sada.
Htjela sam nešto da joj kažem, ali sam se ugrizla za jezik. Bolje i to, nego da se posle kajem zbog izgovorenog.

Kada smo stigle, njih dvije su brže bolje požurile da se pozdrave sa svima. One su na neki način popularne, ja sam samo njihova anonimna drugarica. Nije da se žalim zbog toga.

Stajala sam na sred dvorišta u običnoj sivoj trenerci i duksu, znam, prava kombinacija za žurku, zar ne ?
Većinu vremena provodim u takvim stvarima, ali onda mi na um padnu moje "savršene" drugarice. Pričaju sa nekim momcima u haljinama koje im prijanjaju uz tijelo, sa ispravnim držanjem. Nerijetko poželim da imam toliko samopouzdanja koliko ga njih dvije imaju. Ali se onda sjetim da je meni odlično samoj u svom svijetu.

Primjetim kako me Emma traži pogledom, vjerovatno da bi me upoznala sa nekim na žurci, pokušavajući da zanemari moju nedruštvenost. Bježim odatle prije nego što me primjeti, laganim korakom, kamuflirajući se.

Možda je na neki način glupo ovo što radim, ali bolje mi je da veče provedem sama sa sobom, nego sa nekim kretenom koji priča sa mnom samo zato što hoće da bude sa jednom od mojih prijateljica.

Kada sam uočila izlaz na kraju dvorišta, trkom sam pojurila onamo. Provjeravajući iza sebe trči li neko za mnom, pobjednički sam se osmjehnula, vidjevši da nema nikoga.

Kada sam usmjerila pogled ispred sebe, vidjela sam momka koji čita knjigu. Ukoliko me moje oči nisu prevarile, to je bila knjiga "Alone" od Suzan McBride. Pročitala sam tu knjigu mali milion puta, i savršena je.

Promatram njegove crte lica, oči, nos, usne.
Vidim kako na svakih nekoliko sekundi izbeči oči čitajući knjigu. Mora da mu je prvi put da je čita.

Nekoliko minuta stojim tu kao neki čudak buljeći u njega, tog nepoznatog momka.
Sve do onog trena kad me je ugledao. Mislim da sam se u tom trenu zaledila.

-"Trebaš nešto ?"

____________________________________________

Zdravo svima ! Ovo je prolog priče "Prilično nesavršeni". Hvala svima koji su stigli dovdje sa čitanjem. Ovo je moja prva priča na Wattpadu i značilo bi mi kada biste ostavili vote na prologu i svoje mišljenje o daljem toku priče. To je sve od mene za sada ! Vidimo se u sljedećem dijelu ❤

Prilično nesavršeniWhere stories live. Discover now