OPASNA MAFIJA

Četrdeseto poglavlje

VEČER

Adrian je nakon nekoliko sati došao do mene,  dok sam ja zaspao od umora i trknuo me u rame. Skočio sam na noge a on me pogledao pa  uzdahnuo i progovorio
Adrian: "Napravio sam detaljan pregled, sad je u sobi 321 trenutno spava da se njezino tijelo odmori, dakle gdje sam stao..aha da pretrage su pokazale puno toga : za početak ima amneziju, posljedica toga je što je vjerojatno imala nesreću u požaru jer se nagutala dosta dima i mozak nije mogao normalno radit, vidio sam još oštečenja ali najtužnije je to što je izgubila dijete pri toj nesreči, čudo je kako je i ona sama preživjela!"
Denis: "Kakvo dijete, o čemu govoriš?"
(Koji kurac!!!!? Šta je on upravo rekao, šta nisam dobro čuo!)
Adrian: "Ne znam, to bi ti trebao znati ali jedino ti mogu reči da je bila trudna oko 2 mjeseca." (EH EH stvarno Denise da više ne paziš sta radiš stvarno čudno za tebe.)
Denis: "2 mjeseca? To si mi odmah mogao reči, to je definitivno onda bilo moje djete!"
Adrian: "Žao mi je da nije pretučena to bi djete vjerovatno preživjelo još koji mjesec ali zbog komplikacija, ne duže da se živo rodi a tad bi i njezin život bio u opasnosti i to velikoj!"
Sjednem na stolicu te razmislim o svemu..
Mrak mi je pao na oči.
Izletim van na jednom kao furija, no moram biti uz nju sad! (Ne..prepuštam ovo više nikome, moja je. Biti će moja pogotiva sada.)
Našao sam sobu dok sam rekao keks. Skupivši hrabrost ušao sam u sobu, pogedao sam ju, preljepa je čak i pod tim aparatima. Teško mi je, teško mi je jer znam da sam ju zapravo voljeo najviše na svjetu.
Prirasla mi je srcu, nije bila kao ostale djevojke bila je ljepa kao one no to nije prodavala,  nije bila glupa i vidjela novac, imala je mudrost imala je hrabrost, pouzdanje kakvo takvo ispred me ne, ne baš ali bila je borbena. To me je privuklo.
(Ehhh...borbena djevojčice sada se bori više nego ikada! Ne usuđuj se ostaviti me da čekam pored tebe i da odeš. Nečeš! Nečeš me ponovno napustit!)
Sjednem u stolicu pored kreveta i primim njezinu laganu ruku. Osječaj koji mi je prošao tijelom kad sam ju primio za ruku bio je jako bolan ali ujedno sam osječao toplinu koja mi je tako dugo falila.

1 GODINA KASNIJE

Dolazim svaki dan u bolnicu, sad shvačam rijeć "bolnica je drugi dom".
Svaki dan Lani donosim crvenu ružu, nije prošao niti jedan dan da nisam došao.
Več 378 dana svaki dan prolazim hodnicima bolnice s nadom da više neću morat dolazit jer će se Lana oporavit. Fali mi, bez nje sam mogao kad sam mislio da je dobro da je sretna, ali sada sada ja moram preuzet odgovornost jer ja sam kriv, trebao sam ju držati na oku. Trebao sam namjestiti ljude koji bi joj "pomogli".
Danas sam došao kasnije u bolnicu jer sam bio u firmi, pokrećem novo carstvo biznisa.
Bio je to jesenji dan, sjedio sam tako u stolici pored kreveta i prepričavao Lani kako sam prove dan. Imao sam neki čudan osjećaj da će se nešto desiti.  Dali dobro ili loše nisam znao. Zagledao sam se u nebo kroz prozor i slučajno sam u jednom trenu pogledao Lanu.
Obuzeo me strašan osjećaj čuđenja, šok, jednostavno je vrjeme stalo.
Otvorila je oči.
Denis: "Doktore!!!!!!!! Tu jeee, probudila se!"
Izbacili su me van i pregledali ju, nisam mogao doći sebi od šoka. Stao sam pored vrata i naslonio se na štok.
(Sta..?! Kako su me mogli izbacit, svaki tren bi sad mogao uletit unutra o pobacat ih sve, tek se probudila a već sam joj daleko.)
Prešetavao sam se ljevo, pa desno, pa ljevo..i tako dok se nisu pojavili doktori.
(Ajde više! Šta rade u nutra!??)
Adrian: "Denise došao sam čim su me kolege pozvale, idem unutra i ubrzo ću ti sve reći."
Sjednem u stolicu i udahnem duboko.
Petnajstak minuta kasnije izašli su neki doktori i onad je izašao i Adrian.
Denis: " Adriane molim te govori šta je!"
Adrian: " Denise, polako sve ću ti reći samo da dobijem nalaze. Sada mozeš ući."
Udem u sobu a Lana čim me opazila uputi mi upitan pogled.

Specijalno izdanje 3