Teško nam se pomiriti s činjenicom da smo svi mi Demoni , koji ne kontrolirano uništavamo sami sebe ,ali nema nam pomoći, mi smo posebne biljke.Potrebna nam je podrška, iako nas nitko ne razumije, kao što rekoh, mi smo demoni bez cilja. Lutamo potpuno samostalno, bez karte i bilokakvih znakova normalnosti, što bi većinu ljudi čak i zabrinulo, ali ne zaboravite da smo mi posebni na svoj način i da nam je potrebna pomoć.
Uskoro će i taj 14.2., ne razumijem što ljudi vide u tom danu, osim što svakim korakom ,kojeg lijeno pružam gradom, nailazim na dosadne ljude, koji se ili drže za ručice ili jednostavno ne razumiju da bi se vama posebne osobe trebale uveseljavati svaki dan.
Kako možemo biti tako naivni, da se ne možemo pogledati u ogledalo bez onoga glasa u sebi:"Ovo trebam popraviti! Ovo totalno nije u modi!" i razne ostale misli koje nam se nalaze u glavi čim odemo iz osnovne, u kojoj nas toliko i nije bilo briga za te sitnice koje nam nameće društvo.
Ovisnica sam o glazbi, prije svega o The Script-u ,Vatri i Adastri, još me jedino te tri grupe čine živom.Možete me vidjeti u svim osobama, koje susrećete negdje uz put, u nekoj drugoj dimenziji, sasvim sama, bez prijatelja.. Ljubav. Nikad nisam vjerovala u ljubav, samo u odanost.Čudna mi je ta teorija, ali kad jednom to odlučiš, više nema povratka.
Bolje biti sam nego da osjetiš razočarenje u pojedine osobe, koje vam znače i previše.Recimo da mi toliko nije stalo do društva jer sam u nekoj svojoj priči, u Ann-inoj zemlji čudesa.
Nekad poželim umrijeti, samo zbog te pojedine doze samoće,ali nemam hrabrosti da si oduzmem život.Teško je to, kad vjeruješ sam sebi i na kraju se stidiš svojih postupaka.
Drago mi je ako netko čita ovu priču, ovo je samo početak.
-Your Incredible
