Under Black Wings ✔

~ 21. dio ~

Vjetar mi je zarumenio obraze svojim hladnim dodirima cim sam zakoracila van taksija. Platila sam taksistu i zahvalila mu se jos jednom prije nego je nestao niz ulicu u magli.
Glavna avenija u kojoj sam se nalazila mi je bila dobro poznata, no nisam uistinu poznavala slijepe ulice ovog podrucja Seoula. Jos jednom sam pogledala lokaciju mjesta na kojoj sam se trebala sastati sa Sanom.
Prosla sam veliki dio ulice sve dok mi aplikacija za navigaciju nije pokazivala skretanje na desno u slijepu ulicu. Hodajuci kroz slijepu ulicu lokacija se gubila na telefonu.
K vragu, sad se Bella sama moras snaci. Nakon nekoliko minuta lutanja ulicama dosla sam u veliko prostrano dvoriste napustene tvornice di me je San vec cekao okrenut ledima. Jos jednom sam dobro pogledala u mobitel kako bi vidila da li mozda nisam dosla na krivu adresu jer ovo je pomalo tjeralo neku dozu jeze u kosti. No, nemam razloga previse se plasit ovakvih mjesta kad je San u mojem prisustvu. Lagano se okrenuo i osmijehnuo kada me je ugledao.
"San" mahala sam mu s udaljenosti. Samo je stajao tamo tako mirno se smijeseci kutkom usana.
"Ipak si dosla" izgovarajuci to tako opusteno otkrivao je svoju dominantniju verziju sebe.
"Pa naravno" ogrnula sam se jos vise kaputom jer se vjetar odlucio poigrati svojom hladnocom. No, mucilo me jedno pitanje.
"Umm San, ako smijem pitati, zasto smo se sastali na ovoj lokaciji?".
Nije nista odgovorio vec je podignuo ruku u zrak i glasno zazvizdao. U trenutku su nas u ogromnom dvoristu tvornice opkolili crni auti zatvarajuci nas u krug stvarajuci ogroman oblak prasine. Iz osam crnih sjajnih automobila izaslo je 12 muskaraca u crnim odijelima s puskama u rukama upereci pistolje u mene drzeci moju glavu na nisanu.
"S-san sta se desava?" strah je obuzeo cijelo moje tijelo. Samo me je promatrao i sutio.
"To cu ti ipak ja objasniti" cula sam glas iza sebe koji je natjerao moje tijelo na trnce. Glas koji je ledio krv u zilama. Glas zbog kojeg je vrijeme u potpunosti stalo. Laganim teskim koracima sam se okrenula glasu iza sebe. Skupila sam snagu i tesko podigla glavu da bi pogledala te oci. Vrijeme je stalo. Srce je prestalo da kuca. Nije moguce da je to on - nemoguce.
Ne ne ne - to ne moze biti on NE MOZE.
Dao je ljudima rukom znak da odloze pistolje.
"Oh mi se izgleda opet susrecemo. Jesam li ti falio ljubavi?" s kutkom usana smjeskao se vraskim smijeskom dok me je promatrao kroz maglu na ovom jakom vjetru.
"Ho-...-Hong-...HongJoong..." rijeci su jedva napustile moja usta.
Boze reci mi da ovo nije stvarnost.