𝐏𝐫𝐨𝐧𝐚𝐝𝐣𝐞𝐧𝐚 𝐳𝐯𝐢𝐣𝐞𝐳𝐝𝐚 💫| 𝐳𝐚𝐯𝐫𝐬̌𝐞𝐧𝐚 ✔︎

15. 💫

''Možeš da biraš, Kupina.'' Tiho je rekao.

Kako ga najprije nije baš najbolje razumjela, morala je da ga upita. ''Šta?''

''Možeš sama da spavaš u susjednoj sobi, ili ćemo večeras provesti noć zajedno, na mom krevetu i u mojoj sobi.''

Njeno srce udaralo je kao da je pretrčala skoro čitav maraton, pa čak i više od toga. Lagala bi sebe kada bi rekla da nije ovo odavno priželjkivala. Od kada ga je upoznala? Od kada glume da su lažno vjereni? A možda čak i od tinejdžerskih dana, kada su sve njene drugarice iz škole gubile nevinost s prvim momcima, dok je ona gubila dio noge. Prestravila ju je pomisao da bi Rouzel mogao da vidi njenu protezu, ili ne daj Bože da dio koljena koji se spaja s protezu. Nije ni mogla da zamisli koliko bi mu tek tada postala biti odbojna. Groz glavu su prolazile sve one ružne i pogrdne riječi koje joj je bivši momak Janko uputio.

''Ali može neko da uđe u sobu, Aziz ili tvoja braća?'' Morala je njegovu porodicu iskoristiti kao tampon zonu ili jednostavno da ukrade još nekoliko zlatnih minuta vremena da bi se osvjestila i ne bi pala u ovu strastvenu zamku, a i ona sama zna koliko joj je samo malo falilo.

''Za njih se ne brini. Darren je na večeri s Balleom, Carll je sa Džasindom na predavanju. Ona je, nisam ti imao priliku reći, Džasinda je mlađa sestra od Benedikta Haseella, a Aziz sigurno traži dozvole oko vaše tvrđave, tako da postavit ću ti još jednom pitanje ili si možda umorna?'' Russell je veselo upitao mada na ovo umorna, aludirao je na onu čuvenu rečenicu koja svaka djevojka prije seksa kaže boli me glava.

Kupina ga je pogledala očima punih čežnje. Jesam li dovoljno jaka da ga odbijem iako ga toliko silno želim? Glas joj je bio tih dok je odgovorila: ''Nisam umorna.''

''Bogu hvala.'' Odahnuo je.

''Samo imam jedan mali uslov. Ugasi svjetlo, molim te.''

Bez pitanja ili razmišljanja zašto je to od njega tražila, Russell je odmah pohitao i ugasio je svjetlo. Oko njih se nalazila skoro pa mrkla mrak. Jedina svjetlost koja je dopirala do njih, bila je mjesečina koja se probijala kroz prozor.

Kupina je zadržavala dah i grizla donju usnu, čekajući njegove korake da do nje dođe. Srce joj je udaralo, dlanovi su bili mokri. Prošla je skoro čitava vječnost dok ga nije osjetila iza sebe, a potom je spustio šaku preko njenog stomaka i još više je sebi privukao. Russellu je ponestalo strpljenja i ljubio ju je po vratu kako nikada do sada, ni jednu ženu prije nje nije ljubio. Vreli naleti strasti prolazili su njenim tijelom, a ona je samo teško disala.

''Mhmm... ovo je predivno.'' Oteo joj se udah.

''Ti si predivna.'' Prošaputao je na njenom vratu. Čitavog svog života pokušala je da ne bude lijepa ili je sebe smatrala da nije lijepa, i ove njegove riječi za nju su imale začuđujuće zavodljiv prizvuk. ''Nešto ti baš i ne vjerujem, do juče si govorio da ti se moj izgled ne dopada.'' Pokušala je sebe opustiti tako što bi Rouzela zezala.

''Ima nešto u toj haljini što te čini predivnom, ali i bez nje, šta god da ti obučeš divno izgledaš u svemu tome,a i stidim se svih onih riječi koji sam ti uputio na osnovu tvog izgleda. Izvini.'' Okrenuo je prema sebi, a Kupina je uspjela malčice u njegovim očima, zbog mraka raspoznati da se iskreno i stvarno kaje. Očajnički ga je željela poljubiti i to je uradila.

Njene ruke mrsile su mu kosu, i znao je da ga želi koliko i on želi nju. Laganim hodom su se pomjerali do kreveta, a potom ju je spustio na isti. Spretnim prstima otkopačo joj je rajsferšlus na haljini sporim pokretom, i bretele haljine pale su joj preko ramena do struka. Pomjerila je bokove osjećajući pritisak njegove muškosti. Znala je kako to čudo izgleda, još ga je Russell besramno pokazao dok je bio u njenoj sobi. Trljao se o nju kao da su nagi, a njihova želja je rasla do granica neizdržljivosti.