𝐏𝐫𝐨𝐧𝐚𝐝𝐣𝐞𝐧𝐚 𝐳𝐯𝐢𝐣𝐞𝐳𝐝𝐚 💫| 𝐳𝐚𝐯𝐫𝐬̌𝐞𝐧𝐚 ✔︎

4. 💫

Ostavljala sam iza sebe njega, čije ime ne želim više nikada u svom životu na glas da izgovorim, a kamoli da na njega pomislim. Iako sam osjećala bol u koljenu, ništa me ne bi natjeralo da se vratim po svoju masku. I ona je kod njega ostala kao i moje samopoštovanje koje sam izgubila. Nisam se trudila da sprečim suze koje su padale po mom licu, imala sam samo jedan cilj, a to bio pronalaženje Vesele.

Već na samom ulazu u svečanu salu, zatekao me žamor i gužva svih tih nalickanih i poznatih snobova. Možeš misliti, došli kao da vide tu čuvenu zvijezdu, pa polovina njih je, kako sam ja ugledala dok sam pogledom tražila Rouzela, jedva su dočekali da navale na švedski sto. Kroz obrise sam vidjela Aziz kako sama stoji sa čašom šampanjca, imala je blagi osmjeh na svom licu. Blago ti se djevojko, tvoj se san ostvario i živiš ga punim plućima. "Možda te tvoji snovi ne žele." Uh, koji divljak. Te riječi su mi odzvanjale u ušima. Hoće li ikada prestati? Neka tebe svi sada želim, ali ja više nikada neću to da poželim.

Brišući, ni malo ženstveno, nadlakticom svoje suze, dok sam pravo hodala, slučajno sam se spotaknula i drugom rukom sam udarila u inventar koji je u bio sav u staklu. On je pao na još jedan, i još jedan i svega ostalog što sam ja bila svjesna da se salom prolomio glasan zvuk lomljena stakla. Uplašeno sam prekrila svoje uplašene usne, kako bi sprečila krik da iz njih izađe. Nije trebalo puno, oko mene su se počeli skupljati ostali uzvanici i sa podsmjehom me posmatrali.

Na podu, malo dalje od mojih stopala nalazile su se krhotine stakla, i nije valjda, o itekako je moguće. Pored njih su se nalazile, nešto slično asteroidima. Neko kamenje kao i metalna pločica, sada polomljena sa jasnim velikim imenom i prezimenom Rusell Sotthc. Uništila sam nešto njegovo. Ali i on je uništio mene svojim riječima i nimalo ga nije bilo briga radi toga. Ali najednom bila sam povučena za ruku, ali na svu sreću bila je to Vesela. Zadnje što se sjećam bilo je kako trčimo do izlaza i napuštamo taj nedokučivi svijet za mene. Primjetile smo kako se Rouzel vraća nazad u salu, ali izgleda da će da uđe na druga vrata.

Izgubila sam ravnotežu kada su ga moje oči još neko vrijeme pratile, ali kako on nijedan put, nije pogledao u mom smjeru, odlučila sam svim silama se potruditi da ni ja, njega više ne pogledam.

Sjele smo u naše iznajmljeno auto, a Vesela je svim silama nagazila na papučicu gasa. "Kupina brineš me. Je li opet noga? Ili je nešto on uradio?" Iako je ovo zadnje tiho izgovorila, dok smo se uključivale na glavni put imala je pravo znati. "Želim da idem kući. Ali.. već mislim da će za nama izdati potjeru, srušila sam nešto važno i.. i to se sve razbilo." Grcala sam u suzama, iako sam znala da me kući čeka još gora sudbina. Udaja za Marinka Kenjala.

"To će se lako srediti. Čim prve zrake Sunca obasjaju nebo, uplatit ću im novac radi gubitka štete, ali ti nisi dobro." Stigle smo na parking ispred našeg motela, i Vesela je uzela moje drhtave ruke u svoje. "Ali.. ne znam kako ću se radi toga odužiti? To je mnogo novaca i ja ne mogu.." Nije mi dozvolila da završim svoju rečenicu već me privukla u snažan, prijateljski zagrljaj. To je ono što mi je bilo itekako potrebno.

Nakon toga se svaka u svoju sobu zaputila. Iako je željela da bude sa mnom noćas, ipak sam je nakon nagovaranja zamolila sa samoću. To mi je itekako bilo potrebno. Skinula sam sa sebe haljinu, pa ostatak donjeg veša. Najdivnija čipka i svila su bile pobacane na pločicama kupatila dok sam se ja tuširala. Hladna voda je klizila po mome tijelu, a kada se i ona prestala da ide iz svog mlaza, skliznula sam na pod i zagrlila sam svoje tijelo. Koliko još ničega do nečega? A kad se samo sjetim koliko sam željno iščekivala ovakvu priliku.

Tek sada sam se uvjerila u svaku laž koja je kao istina bila napisana o tebi, Rouzele. Sve je jedna velika laž. "

"Rusell Sotthc je najhumanija osoba koju je svijet imao priliku upoznati."