𝐏𝐫𝐨𝐧𝐚𝐝𝐣𝐞𝐧𝐚 𝐳𝐯𝐢𝐣𝐞𝐳𝐝𝐚 💫| 𝐳𝐚𝐯𝐫𝐬̌𝐞𝐧𝐚 ✔︎

22. 💫

Aziz je sa velikom pažnjom slušala životnu priču koju je Kupina pričala. Srce joj je potonulo u pete od velike količine tuge i bola koja je njena nova drugarica proživjela. Sama Aziz zna kako je joj je bilo kada je odrasla i neki prolaznici bi u gradu upirali prstom o nju jer je usvojena. Ni nakon toliko godina nije znala ništa o svojim pravim biološkim roditeljima. Ali je prihvatila da su joj Cheryl-Liz i Alfie njeni roditelji. Zato na neki način snima dokumentarce o tvrđavama u želji da pronađe razlog ko odakle potiče. Ako nije znala odakle ona dolazi, trudila se da pronađe dokaze o istorijskim tvrđavama.

Kupina je po strani ostavila grickalice i zagledala se u Sunce koje zalazi. "Bila sam u srećnoj vezi sa tadašnjim momkom, koji se zvao Janko. Bar sam ja mislila da je to srećna veza bila. Tada sam završavala Rudarski fakultet, jer je to bila želja mojih roditelja i brata. Ja sam bila protiv toga naravno. Htjela sam da se bavim snimanjem dokumentaraca o spomenicima, tvrđavama i starom kamenju. Ali to moji roditelji nisu prihvatali. To je za njih predstavljalo glupost, posao koji nije siguran i koji ne može da obezbjedi pristojan novac za naš život i potrebe."

Aziz joj je stisnula ruku i tiho šapnula nastavi.

"Fakultetski dani i nisu bili tako bajni. Pogotovo ako si jedina ženska osoba među gomilom seljaka od kolega koji su zajedno sa mnom pohađali. Moji su imali u svom vlasništvu rudnik koji je samo čekao mene da završim i da počnem da radim. Trebala sam biti zahvalna na obezbjeđenoj budućnosti, ali nisam. Htjela sam da je postojala barem mali dio nade za moje snove. Ali nije. Po završetku fakulteta upoznala sam Janka, momka iz mog sela i tu smo otpočeli vezu."

Prošla je prstima kroz kosu, pa je nastavila da priča svoju životnu priču. "Bilo smo neko vrijeme zajedno, a ja sam se, bar sam mislila do sada, u njega zaljubila. Nakon mukotrpnog posla u rudniku, i nakon nekoliko metara ispod zemlje, brojala sam sitno do našeg susreta. Ali svaki put kada bih se vidjeli bili su to kratki poljubci u usne ili u čelo. Nisam tome pridavala neki značaj, sve do onog dana u bolnici."

"Bolnica? Kupina draga moja šta ti se dogodilo?" Uplašena Aziz je upitala.

Sa tugom u očima, Kupina se prisjećala dana koji joj je zauvijek promjenio život. "Radila sam neumorno u rudniku sa ostalim radnicima. Kada su me pozvali na pauzu, ja sam odbila u želji da dovršim ostatak posla. Kopala sam tako i kopala i od jednom je zemlja počela da mi pada po glavi. To je uobičajena pojava koja se uvijek dogodi, i tome nisam pridavala neki veliki značaj. Ali i grede koje su držale zemlju čvrsto su počele da se pomjeraju. Osjetila sam veliki strah. Bila sam sama i uplašena. Dobila sam napad panike i počela da što prije izađem vani. Moj mozak je dobijao informaciju da će sve da se uruši. I taman kada sam pomislila da sam izašla vani, zapela sam za veliki kamen. A onda je teška greda spala na moju nogu. A potom sam svijest izgubila kada sam ugledala da sve pada na mene."

Aziz je neutješno plakala, a ja nisam mogla. Više nisam imala suza. Sve sam ih isplakala u prošlosti.

"Zadnje što se sjećam je da sam se probudila u bolnici. Sa jedne strane bila je Vesala koja je moju ruku čvrsto držala. Ona i njen tata su me pronašli i odnijeli u bolnicu. A potom... potom je doktor ušao u sobu gdje sam ležala i rekao je da sam izgubila dio noge. Od koljena do stopala. To su morali da ostrane, jer nije bilo druge mogućnosti."

"Ali kako... mislim tvoje noge su u redu.." Aziz je prelazila očima po mom tijelu i bila je u čudu.

"Ovo što vidiš je moja plastična proteza." Podigla sam malo hlače, da bi bolje vidjela protezu.

"Zato nisam u stanju da nosim haljine. Imala sam mnogo sažaljivih pogleda koji su mi bili upućeni, i više nemam snage za to. Janko je zbog mog hendikepa me ostavio pred svima u bolnici. Moji roditelji da bi platili sve troškove bolnice i nove proteze, morali su da se odreknu pola rudnika u korist Marinka Kenjala, jednog starca koji je u zamjenu htio da se ja udam za njega. Ali upoznala sam Rouzela..."