sarajevska noć - miloš biković

11.

Bio je to jedan od onih perioda kada sam bila tužna, ne zbog nečeg specifičnog. Takve epizode dolazile bi povremeno, nisam im znala ni početak ni kraj, znam samo da sam se poput pacijenta zadržavala u čekaoni hladnog bolničkog hodnika neće li doći red na mene da sve to prođe. Sve bi bilo uredu da nisam imala iskušenja koja su me već iscrpljenu sve više morila. 

Posljednjih dana je i babo više pio, tada bi mi bio manje drag nego inače, pokušavala sam ga izbjegavati kada bi bio takav. Svađe sa mamom i vikanje bi postali učestaliji. Sinoć sam se i ja uključila u jednu i doživjela ono kroz šta sam prošla već bezbroj puta. Iako sam naučila na njegovu grubost, nikada me nije prestala boljeti. 

Uvijek bi izgledalo isto. Očev bijes. Stalno gledam u pod, praveći se da radim nešto. Ne idem u dijelove kuće u kojima je on. Oči su mi vlažne i svakog trena mogu zaplakati, ali ne želim. Osjećam se praznom i tužnom. Sivo sam nebo i oblačan dan kada sve kao da izgubi boju. Čujem ga kako gunđa dovoljno glasno, da čujem te pogrdne uvrede namijenjene meni i osjetim suzu kako se tiho spušta niz moj obraz. Iako sam oduvijek imala ovakav odnos sa svojim ocem, nikada mi neće prestati oduzimati dio duše. Sve ove godine u sebi gomilam bol koju mi je on stvorio. Voljela bih kada bi ga mirzila, ali ne mogu. Imam osjećaj kao da je postao gori poslije rata i ne mogu da mu zamjerim jer vjerujem da niko nije izašao normalan iz njega. Probleme koje je imao kada se rat tek završio su bili najteži dani za mene i mamu. Nije više imao snage za život, sve se činilo tako beskorisno. Čudne promjene raspoloženja, problemi sa ljutnjom, depresija samo su neke od posljedica koje sam vidjela na njemu, ali one same nisu bile najgore, njegovo ne prihvatanje svega toga je činilo stvari daleko gorim. Kuća je bila sve osim doma kada je on ljut. Mjesto koje mi je bilo skrovište od boli i straha, postajalo bi centar toga.

Osjećam se poput napuštene kuće, otvoreni prozori, vjetar zviždi kroz prazne sobe i pod krhak puca od starine. Noćne more koje sam imala u posljednje vrijeme samo su me dodatno gušile. Niko nije znao šta se u meni dešavalo, što bi dodatno otežavalo ovakve periode. Kao da bi se svi traumatični doživljaji prestali skrivati u potrazi za mnom. 

Ubacila sam dvije sveske u moju teksasnu torbu koju sam napravila od starih farmerica. Stavila sam kapu na glavu i šalom pokrila pola svog lica. Ponovo me je hvatala neka hladna sjena i želja za osamom. Nečujno sam išla sporednim hodnicima fakulteta, što dalje od pogleda. Na dnu hodnika ugledala sam Azru i ostali dio ekipe, bilo je već kasno da se okrenem. Nisam mogla proći bez pozdrava.

"Emina!" - Azra je uskliknula, uvijek puna energije. Blago sam se nasmiješila pokušavajući da se zadržim što kraće. "Fališ mi kad nemamo zajedno predavanja." - napravila je tužan izraz lica. "I ti meni." - tiho sam izustila iskrivljenog osmijeha. 

"Žurim." - osjećala sam se neugodno okružena Azrinim društvom. Azra nije ništa stigla reći kada sam već krenula. 

Osjetila sam kako mi ivice očiju postaju nekontrolisano vlažne. Nisam zaplakala, ali onaj teški osjećaj u grudima je pokušavao da izroni, poput izvora koji nema izlaza udarao je stijenu iznutra. Ubrzala sam hod, skrivajući pogled. Srećom niko nije gledao u mene. 

"Emina!" - čula sam iza sebe Milošev glas. On mi svakako nije trebao sada, nastavila sam hodati praveći se da ga nisam čula. Bezuspješno. Dotrčao je do mene i stao ispred mene. "Hej, moram te nešto pitati." - rekao je zadihano. Držala sam pogled prema dole. "Kaži." - jedva sam izustila, a glas je jedva zvučao normalno. "Azra mi je rekla da mogu posuditi tvoje papire od prošlog Savinog predavanja, nisam bio, trebat će mi radi ispita." - usplahireno je govorio.  "Donijet ću ti." - gutala sam knedlu u grlu, a glas mi je bio neprirodno visok. On je nastavio pričati, dok sam ja gledala u stranu pokušavajući da probistrim pogled. Klimala sam glavom i stiskala usne, glumeći da sam zainteresovana za njegove riječi. Pričao je, a ja sam razmišljala o tome kako ne želim još uvijek da se vratim kući u kojoj će me babo ignorisati.