sarajevska noć - miloš biković

02.

Emina

Sunčeve zrake miluju moje obraze i ovog jutra, kao što bi ljudi rekli - lijepo vrijeme, međutim, meni lijepo vrijeme nije predstavljala sunčeva svjetlost i pretopla temperatura. Voljela sam jesen i njegove boje, kada grad izgleda poput neke slike sa razglednice i kada inspiracija vas čeka na svakom ćošku.

Nakon dosadnog jutra, bilo je vrijeme da se pokrenem i odem na koje predavanje. Azra me je čekala na pola puta sa cigarom u ruci. Tipična Azra. Krila je to od roditelja ima već dvije godine, ali vjerovala sam da i kada bi saznali nista ne bi uradili. Moji roditelji nisu bili takvi pa nisam htjela ni rizikovati...

Dan je prolazio sasvim normalno bez ikakvih iznenađenja i neke pretjerane radnje. I tako, vijeme prolazi, život prolazi, mi prolazimo, pa zar nam je to smisao postojanja? Nisam željela živjeti bez života unutar sebe. Ali nije bilo nikoga ko bi mojoj ludosti dodao svoju, da zajedno sanjamo iste snove, da zajedno plovimo našim svijetom mašte.

Azra je pričala mnogo, možda i previše, a ja, ja sam šutila, pa isto tako, možda i previše. Nikad nisam željela da budem u centru pažnje pa sam onda često ostajala u tišini, pa čak i onda kada je to možda bilo i više nego potrebno.

Iz dubokih misli budi me Azrina ruka na mom ramenu.

"Mogle bi nešto pojesti?"

"Nisam gladna, ali ti ako jesi uzmi nešto."

Bile smo već dublje zašle u grad, pa je miris tople tjestenine dopirao do naših nosnica. Azra otrča do pekare, kuckajući svojim crnim, modernim čizmicama.

Sjedoh na klupicu, uživajući u svježem zraku i tišini. Zadesilo se da se zaustavimo u parku ispred Ekonomije.

Čula sam Azrin zarazni osmijeh, ali onda pomislih pa nije toliko luda da ide sama i krevelji se. Sklonih kosu sa lica i ugledah Azru kako ide sa dva muškarca. Jedan je šarmantno oblijetao oko nje, dok je drugi sa rukama u džepovima lagano išao pored njih. Pramen smeđe kose padao mu je preko lica, dok mu je pogled bio usmjeren prema dole.

Azra mi je mahnula kada me ugledala i u tom trenu dečko pored njih je podigao svoju glavu, a ja sam se ukupala u mjestu, nije valjda...

"Da li je to moja Emina?" - nasmijao se i svojim blistavim osmijehom zaslijepio pola parka.

"Izvini, poznajemo se?" - ostadoh hladna.

"Je l' me se to ne sećaš?" - još uvijek je na licu imao taj osmijeh, sa kojim mi je išao na nerve. U glavi mi odjeknu način na koji je izgovorio tu posljednju riječ, pomislih učinilo mi se, pa se ne pozabavih time nešto posebno.

"Trebala bih?" - tada je njegov prijatelj zajauka, rugajući mu se, a on je onako postiđeno klimao glavom i imao neki nelagodni osmijeh na licu.

Tada Azra objesi se dotičnom gospodinu pored nje o vrat, smijući se, dok je on lupetao potpune gluposti, ali moju pažnju zaokupira više ovaj drugi. Iz džepa izvadio je kutiju skupocijenih cigareta i iznervirano zapali jednu. Gledao je negdje u daljinu, vidjela sam da mu misli lutaju daleko. Izgledao mi je nekako buntovnički, nešto što niste mogli često ugledati na ulicama ovog grada.

"Baš nam je bilo lijepo neku noć..." - Azra je govorila svom druškanu.

Nekontrolisano moj pogled još uvijek je bio na smeđekosom pametnjakoviću i ne svatih kada je uhvatio moj pogled, a ja brzo namrštena skrenuh pogled. Kosa mi zaleluja pod krilima vjetra i tada pokušah da razmišljam o nečemu drugom.

"Jako si lepa, znaš..." - naježih se od zvuka njegovog glasa.

"Zar lepa? Otkuda si ti sletio..." - kratko ga pogledah preko ramena.