sarajevska noć - miloš biković

03.

Emina

Ljudi u mene gledaju kao da sam luda, pitam se zašto? Možda zato što trčim, sa rukama punim papira i bilješki, kojih sam dobar broj izgubila jureći da ne zakasnim na predavanje. Oh, ne! Ispala mi je knjiga, brzo se vratim po nju i psujem sebe jer sam izgubila tu vremena kojeg je ionako premalo. Napokon ugledam tu staru zgradu, ali već sam izgubila dosta snage i jedva trčim, ali ne odustajem.

Brzo sam uskočila, otvarajući vrata, recepcioner me nije ni pogledao, očita takvih kao što sam ja je vidio, i previše. Prije nego što sam ušla u učionicu, rukama sam namjestila kosu i odjeću, a zatim i lagano pokucala. Pročistila sam grlo prije nego što sam išta rekla.

"Dobro jutro, izvinite što kasnim, mogu li prisustvovati predavanju?" - nesigurno sam rekla, na što me je profesor pogledao tako mrkim pogledom i znala sam šta slijedi.

"Doviđenja." - jedva izusti i pokaza mi rukom da napustim prostoriju prije nego što nije nabio nogom iz prostorije. Malo je reći da sam se neugodno osjećala, brzo izađoh da ne bih slušala tihe podsmjehe drugih studenata. 

Drugo predavanje sam tek imala u tri sata. Imala sam dvije opcije: jedna da se vratim kući pa da popijem jednu lekciju od mame zašto nisam ranije krenula ili da odem negdje i sačekam. Odlučila sam se za drugu opciju. Dan je bio poprilično ugodan. Pa znate kakvi su jesenji dani, doduše svako je doživljavao jesen na različite načine, najviše u zavisnosti od toga kako se osjećate. 

Kada sam spremala papire u svoju torbu, ugledah knjigu na koju sam očito zaboravila u svoj ovoj žurbi. Obradovala sam se, jer sam imala šta korisno raditi dok čekam predavanje. Odlučila sam otići do mog najdražeg mjesta za čitanje, a to je bio jedan kafić na kraju čaršije, koji je bio najtiše mjesto u ovom gradu, savršeno za biti sam sa knjigom.

Prebacih šal preko sebe, kako bih se zaštitila od vjetra koji je polagano počeo puhati. Ulice i nisu bile baš prepune, ljudi su bili na poslovima, djeca su bila u školama, samo poneki sanjar izgubljen u ovo doba na ulici bez nekog pravog cilja, baš kao i ja. 

Stigla sam do svog mjesta. Kada sam ušla, slika je bila ista kao prije. Dva do tri starija čovjeka, koja su u tišini igrali šaha i ispijali svoje kafe, stari vlasnik ovog mjesta nešto je sređivao okolo, dok je njegova žena stajala za pultom čekajući mušterije. Uvijek bi me dočekala sa velikim, toplim osmjehom.

"Evo je moja ljepotica!" - znala sam gospođu Zehru i od ranije, živjeli su blizu nas nekada, dok sam još bila dijete. "Selam, kako ste teta Zehra?" - osmjehnu se.

"Ah znaš, malo me ovo vrijeme nosa, ali bit će dobro." - uvijek je vješto skrivala sve svoje brige, znala sam da joj je ovo doba godine poprilično teško padalo, jer u ovo vrijeme je izgubila sina 94'.  Čuvala je njegovu sliku na zidu i kada god bi ušli u kafić vidjeli bi je. Zvao se Amar, mlad i lijep, mnogo je podsjećao na svoju majku, znam da mu je želja bila da upiše književnost, ali šta zna želja šta je sudbina.

"Zehra, ne gnjavi dijete opet!" - povisio je ton čika Senad, a onda me je uljudno pozdravio kao i uvijek. "Ma ne gnjavim bolan, samo joj govorim da ide na svoje mjesto donijet ću joj ja ono njeno." - smijala se govoreći mi da idem sjesti sada će ona. 

Sjela sam za jedan stolić pored prozora, moje omiljeno mjesto, uvijek sam sjedila tu. Imala sam pogled na ulicu, na ljude koji su prolazili uvijek sam voljela biti posmatrač, mnogo različitih prizora, mnogo različitih priča.

Izvadila sam knjigu, bilo je to djelo "Tišine" od Meše, čitala sam je po prvi put. Teta Zehra mi je donijela topli čaj od šumskog voća i malene biskvite, najbolja kombinacija. 

Udubila sam se u čitanje, zaboravljajući na sve što se dešava oko mene, kao i uvijek.

(...)

Miloš

Opet sam ostao bez cigara, glupi Luka nikada neće da sam sebi kupi, nego se grebe od mene. Svratih do trafike da uzmem jednu kutiju. 

"Ćao, Miloše, vidimo se sutra!" - rekla je devojka koju sam tek upoznao juče na predavanju. "Da, vidimo se." 

"Imam par stvari koje moram napisati vezane za predstavu koju pripremamo. Odlučih otići do kafića koji mi je preporučila, kada sam tek došao, žena u čijem stanu boravim. Dolazio sam tu više puta, zaista prijatan ambijent. 

Mrzeo sam ovo doba godine, tako tmurno, tako hladno, ko može voleti jesen? Ovo vrijeme u meni budi depresiju, za koju sam siguran da nemam. 

Ugledao sam to mjesto, brzo sam prešao ulicu, pa sam ušao. 

"Dobar dan, gospođo Zehra. Može li jedna crna sa malo šećera?" - pozdravio sam se sa gazdaricom, divna žena.

"Naravno, sine." - osmehnula se.

Okrenuo sam se kako bi negde seo, krenuo sam na mesto u kutu, kako ne bi privlačio mnogo pažnje i osećao se dovoljno sam kako bi mogao napisati nešto kvalitetno. Moju pažnju privuče devojka pored prozora. Sedila je sama, čitajući knjigu. Neobičan prizor. Zanimalo me šta čita, namerno sam prišao i stao iza nje neću li vidjeti šta to ova mlada dama tako pažljivo čita. 

(...)

Emina

  " Govore a ništa ne kažu, smiju se a nisu veseli. - mnogo jaka rečenica." - iza sebe začuh glas, nepoznatog muškarca. Nisam bila sigurna šta da uradim u tom trenutku,  polagano sam se okrenula i imala sam šta da vidim. 

"Ti?" - gledao me je sasvim iznenađen. "Ti?" - rekla sam isto. Bila sam malo je reći iznenađena, ali to nisam pokazala, ni najmanje.

"Pročitao sam je davno. Dokle si doš-" - posegnuo je za knjigom, a ja sam je grubo zatvorila, na što se on trznu. 

"Šta ti uopće radiš ovdje?" - brzo sam kupila stvari sa stola.

"Pa ja sam ovde veoma često, da li je moguće da se nismo ranije sreli?"- sklanjao je onaj dosadni pramen sa svog dosadnog lica. 

"Kamo sreće da se nismo sreli nikako." - gledala sam oko sebe, kako bi se uvijerila da me niko ne gleda da pričam sa njim. 

"Neće te niko videti da pričaš sa mnom, ne brini." - rekao je smiješeći se razočarano. Čudno sam ga pogledala, nisam imala namjeru da ga povrijedim, ali onda se sabrah i shvatih da to uopšte nije moj problem.

"Ispalo ti je ovo-" - dizao je sa poda, jedan od mojih rukopisa. Oh, ne! Nisam ni primjetila da mi je ispalo. To je bio još jedan od mojih pokušaja da napišem pjesmu. Nije skidao pogled sa papira.

"Ovo je prelepo-" - pogledao je u mene, a ja sam zastala. Sasvim nespremna na sve ovo. Da li je moguće da mu se sviđa? Ne! Brzo se probudih iz bunila i uzeh mu iz ruku moj papir.

"Nije me briga za tvoje mišljene, to je moja privatna stvar-" - nikada nikome nisam dala da čita moje rukopise, mnogo me je povrijedilo to što je pročitao, jer mrzila sam sve što sam napisala, vjerujući da nije dovoljno dobro.

"Ja... oprosti-" - izustio je. "Nemam ti ja šta oprostiti..." - vidjela sam da su sada oni starci gledali u nas, kao i teta Zehra, koja je imala neki osuđujući pogled. "I molim te, ako me opet vidiš nemoj mi se obraćati niti prilaziti." - brzo sam uzela jaknu i krenula vani.

"Emina-" - zastadoh kod vrata. 

Ne okreći se! Emina, nećeš se okrenuti! I nisam, bolje mi je da se držim što dalje od njega. Brzo sam izašla van.

Miloš

"Emina-" - zastala je. 

Neće se okrenuti, previše je ponosa u njoj. I da, kao što sam i mislio, izašla je neosvrčući se na moj poziv. Hteo sam joj samo reći da joj neću više smetati. Duboko sam udahnuo, zastao na tren, pročistio misli i vratio se onome zbog čega sam i došao ovde. Okrenuvši se, zapazio sa na stolu, za kojim je sjedila Emina, da joj je ostala olovka. Znam da je rekla da joj više ne prilazim, ali sve mi se čini da me se neće tako lako rešiti.  

A/N

Nastavak nakon jako dugo vremena, samo se želim zahvaliti svima koji je još uvijek čitaju. Potrudit ću se da ne bude ovako i naredni put. Recite mi svoje mišljenje, mnogo mi i pomaže i znači <3