sarajevska noć - miloš biković

08.

Emina

Tih dana sam često pisala, imala sam mnogo osjećaja u sebi koje nisam znala kako ispoljiti drugačije nego pisanjem. Naravno, onda kada mi se za tim pružala prilika. Nisam mogla da objasnim kako sam se osjećala, pa bi mi uvijek bilo lakše kada nešto napišem, činilo mi se kao da tako skidam neki teret sa sebe. Ponekad hladnim jutrima, sjela bi pored poluzamagljenog prozora i peći, tako bi u tišini sakupljala svoje misli i na neki čudan način davala sebi tren mira.

Tih dana čudan je osjećaj bio u kući, kao da su nas sviju stizala neka nepoželjna sjećanja. Nismo namjerno mislili na njih, kao da je samo vrijeme to iz nas izvuklo. Babo je češće pio i dolazio nervozan sa posla, mama je vjerno pokušavala da izgleda kao da joj nije ništa, a svi smo znali da nije tako. Nekada bi je čula kako sjedi sama u sobi i plače, neke sitne riječi mrmljala bi u svoja njedra i tiho jecala, nisam znala zašto. Nije bila uredu, niko od nas nije, ali vješto smo to skrivali jedni od drugih. Životne traume koje smo svi mi imali, jednostavno se ne brišu iz sjećanja i sustizale su nas onda kada smo ih najmanje očekivali.

Promjene raspoloženja koje sam imala nisam znala objasniti, na mamine obične riječi bi se često naljutila, odgovarala bih joj grubo i nervirala se, da bi kasnije shvatila da su ti moji izljevi bespotrebnih emocija bili toliko nepotrebni. Kada bih trebala raditi razne stvari, ja bi sjela pokraj prozora u mojoj sobi i samo tako blijedo buljila u nebo, u okolicu moje kuće kao da je nisam vidjela već mali milion puta. Gledala bih u dosadno pseto mojih komšija, djecu kako bezbrižno skakuću po ulici, djevojke i momke iz mahale kako tihim hodom napuštaju našu ulicu i odlaze ko zna gdje da slave svoju mladost.

Tog dana kao i par prethodnih nisam imala nekih značajnijih planova, to čudno raspoloženje radije sam zadržavala za sebe. Ponekad bi prošetala potpuno sama, sjedila na klupi, gledala u Miljacku i osluhivala tišinu. Ipak je bio petak i Azra mi nije dozvoljavala da i ovog ostanem u kući, odlučile smo izaći navečer.

Još uvijek je bio dan i sunčeve zrake su me pozivale da izađem pa se spustih do avlije.

"Gdje ćeš to Emina?" - mama dobaci dok sam oblačila papuče na ulaznim vratima. "Ma tu ispred."

Odmah sam čula kako se mješa zvuk muzike sa radija i babino kuckanje u graži. Sunce je probijalo kroz oblake, i davalo ugodan ambijent u tom našem malo zelenilu. Emir je sjedio na maloj drvenoj klupici pokraj trešnje. Otišla sam do njega.

"Šta radiš?" - govorila sam dok sam sjedala pokraj njega.

"Ništa." - držao je pogled prema dole. "Šta ćeš ti ovdje?" - pitao je, na što sam ga ja samo pogledala, shvatio je šta sam željela time reći. Nastavio je šutjeti, a onda je opet progovorio.

"Jesi vidjela, ona Adisova sestra Aida došla s momkom kući neki dan?"

"Dovela ga kod svojih?"

"Pa vjerovatno."

"Nadam se da je preživio." - nasmijala sam se. "Tvoj neće preživjet ni do kuće."

"Izvini?" - brzo sam se okrenula prema njemu. "Pa kakva si, ti sama ćeš biti dovoljna da mu presudiš" - ljutito sam ga pogledala i udarila po ramenu, dok se on glasno smijao.

Tu nas prekide mama koja je viknula da je ručak gotov i da ulazimo u kuću, na što smo odmah poslušno ustali i otrčali u kuću, jer odavno smo osjetili topli miris maminog bureka, samo smo čekali trenutak kada će reći da je gotov.

Miloš

Ova šetnja u meni budila je mnoge misli, uvek je bilo tako kada sam sam. Nisam bio ipresioniran večerašnjim izlaskom. Luka je mnogo pričao o devojkama, možda i previše, dvije slatke plavuše su nam se smeškale celo veče, dok sam ja ipak sa Damirom pričao o nekom članku iz novina kojeg je profesor pomenuo na predavanju.