sarajevska noć - miloš biković

09.

Emina

"Prestani!" - govorim dok mi kosu mokri voda iz plastične posude. "Sada ćeš vidjeti!" - i trčim tako bezbrižno po avliji za svojim bratom koji me je zalio hladnom vodom i ostavio me potpuno mokrom.

Uzela sam mamin stari lavor i zaronila ga u bunar, nastavljam trčati za njim dok se ulicom prelama smijeh i skika dvoje malih bića. Uspjela sam ga zaliti, ali ne onoliko koliko sam željela. Ipak smo oboje pali na zemlju i gromoglasno se smijali, onako dječiji, istinski. Sunce je grijalo našu kožu, a srce nam munjevito kucalo od sve te trke, a malo i od sreće. 

"Dižite se s te zemlje!" - začuli smo duboki glas babe, nakon čega smo se naravno brzo i pridigli na noge. Gledao nas je na tren onako u nevjerici na šta smo ličili, ali nije mu dugo trebalo da se nasmije i razdraži gledajući dvoje svojih mališana tako prljave i sretne. 

Sjećam se tada je manje i radio, bio je manje nervozan i odsutan. Zarađivao je isto koliko i sada, a imali smo mnogo više. Iz prodavnica bi se vraćali punih kesa, Emir i ja stavljali bi u kese šta god nam se i na tren učinilo privlačnim. Mama bi nas ružila, ali uvijek bi ostavljala te sitnice u kolicima. Do kuće bi se derali iz petnih žila u autu uz muziku na radiju. Mamin smijeh nikada nije bio glasniji i topliji nego tada.  
Na izlete smo išli svakih par dana, svu snagu koja bi im preostajala nakon posla bila je usmjerena na nas, toplina i ljubav mojih roditelja punila je naša mala srca. No sve je brzo nestalo te kobne godine, najljepši grad postao je hladna tvrđava u trenu oka. Ljeta nikada nisu bila tužnija, a zime nikada hladnije. Babu smo tada rijetko viđali, išao je na najgore moguće linije, svaki njegov povratak bio je krajnje upitan, često bi ga čula dok priča sa mamom da govori "Davno sam se ja halalio sa životom." Te riječi su mi se urezale u pamćenje. Mama bi svaki put njegove dlanove punila suzama, a koliko ih je isplakala ne znam kako je preživjela. Tada sam mnogo pisala, tugu liječila riječima, ali nisam je izliječila. Pisala sam najtužnije pjesme, poput zarobljene ptice iz mraka dozivala bih slobodu i u nadi je čekala, ali nje nije bilo. Nikada nije došla ni onda kada je bio kraj, kada nisam morala gledati oguljeni strop našeg podruma, u meni zauvijek ostala je tvrđava ista onakva kakvu je Meša opisao. Ostalo mi je svega par stranica iz dnevnika ostatak je zapaljen.

Prisjećam se tog sretnog trenutka gledajući u sada istu avliju, pustu. Nema babe da nas ukori, nema tog glasnog smijeha, samo pusta tišina, samo tihi šapat suhog lišća na drvetu.

Kada bih išta mogla promijeniti, onda bi to bilo da učinim svoje roditelje sretnijima, onako kako su prije znali biti. Kako je vrijeme odmicalo oni su postajali zatvoreniji, povlačili su se u sebe, mučile su ih razne tegobe koje ja nisam razumjela.

(...)

Tog dana smo bili pozvani na večeru kod našeg poznanika Davida s fakulteta, napravio je to malo druženje kao način da se odmorimo od učenja. Roditelji mu nisu bili kući, pa je odlučio to mirno veče podjeliti s nama. Dogovorili smo se bez njegovog znanja da svako donese po neko jelo ili sok kao način da mu se zahvalimo na gostoprimstvu.

"Šta je bilo Šekspire?" - čujem Emira kako govori, jer sam na tren odsutno stajala nakon što sam ušla u sobu. "Ništa, Halide." - uvijek za mene pronalazio novi nadimak, a taj poznatog dramatičara, koji mu je sigurno bio jedini i poznat, mu je bio najdraži. Razlog tome bio je esej iz srednje škole kojeg je slučanoj pročitao, a u kojem sam pisala o nesretnoj ljubavi kao slijepi romantičar kakav sam bila.
Razmišljala sam šta bi mogla napraviti da ponesem kod Davida.

"Mama, šta misliš da napravim za večeras?" pitala sam je dok je ona nešto radila u kuhinji -"Ja već počela." 

"Šta si počela?" - iznenađena sam hirovito ušla u kuhinju. "Pa burek. Svi vole burek."  - rekla je sa smiješkom dok je razvlačila jufku. Čula sam Emirov smijeh iz dnevnog "Tako je stara." dodao je.