sarajevska noć - miloš biković

10.

Emina

Šaram papir ispred sebe nespretno crtajući neke neprepoznatljive figure. Svjetlost prodire kroz mali prozor mog sobička, potpuna tišina. Razne misli poput užurbanog galopa odraslog pastuha odjeknu u mojoj glavi, a onda nakon par trenutaka samo nestanu u prah i sve tako u krug. 

Mnogo sam razmišljala o ljetu, nedostajalo mi je. U meni su se budile neke želje koje samo vrijeme unese u prostorije tvojih misli. Zamišljala sam - sebe u dugim šetnjama tople noći, vožnji mog starog bicikla duž obale uz tihi žubor rijeke, cvijeće, djevojke u suknjama, boje, druženja, svirke, ljubav.. Posljednju je spomenem, a mnogo razmišljam o njoj u posljednje vrijeme. Kao i svaka djevojka, svaka žena, često se vidim u naručju stranca kojem sam odlučila odati taj dio sebe. Zamišljam ga kao osobu koja zaslužuje silnu ljubav koju nosim u sebi. I drži me za ruku, i stavlja cvijet u moju kosu, nježno spušta poljubac na moj obraz, grli me, a zagrljaj me njegov čini sigurnom, zaštićenom od svih nepravdi, nesreća, praznina i loših misli. Bilo mi je sasvim uredu što sam sama, ali ponekad samoća preraste u usamljenost koja nije bila ugodna. Zamišljam je kao sjenu u ćošku sobe, tamnu i ostavljenu. Traži tu zraku svjetlosti. 

Nisam mogla, a da se ne prisjetim svih tih kratkih susreta s Milošem, tih kratkih scena našeg skrivenog filma poznatog samo nama dvoma. 

Nije da se nismo viđali, moje društvo bilo je i njegovo, no naša komunikacija je uvijek bila čudna i nedovoljna. Neprimjetni pogledi, slučajni dodiri nogu kada bi sjedili jedno pokraj drugog, pažljivo slušanje kada bi jedno od nas govorilo. Ponekad mi se činio tako odsutnim, kao da kad bi ga dohvatila on bi se pretvorio u prah i nestao s vjetrom. Svi su ga poznavali kao nasmijanog i šaljivog, ali imalo je nečega u toj tišini i nesmotrenom hodu kada je sam, kao da mu misli lelujaju iznad glave, a on pokušava svaku uhvatiti. Dugi pogledi u prostor dok bi pušio cigaretu naslonjenu na vrhove njegovih usana. Stara knjiga u džepu jakne, koju nikada nisam vidjela u njegovom naručju, ali uvijek je bila tu. 

Po završetku ispita koji je trajao dobra dva sata, svi smo se nekako našli u predvorju. Svi su nešto pričali i provjeravali odgovore, dok sam ja radije birala šutnju.

"Kako je prošlo?" - pitao me je namještajući kragnu svoje jakne. Pogledala sam ga na tren i onda skrenula pogled. "Uredu." - u njegovom društvu sam se rijetko osjećala neugodno, ali od one noći moje oči ga drugačije gledaju. Gledao je u mene kao da je očekivao neki duži odgovor, ali ga je brzo omela nekolicina prijatelja nakon čega su i otišli.

"Idem ja." - rekla sam Azri, čvrsto stežući knjigu u svojim rukama. "Večeras smo u Parkuši!"- Azra je dodala davajući mi pogled kojim je govorila da se moram pojaviti. Parkušom smo u Sarajevu zvali park u centru grada u kojem su se ljudi često okupljali i družili. Čudno vrijeme sarajevsko, bez obrzira na godišnje doba jednog dana ste u kaputu, drugog otpuhujete od neke čudne vrućine i sunca koji su se pojavili ni otkuda. Tako je bilo i danas, neobično vruće za ovaj dio godine. Došla sam kući, ležala na krevetu buljeći u plafon i razmišljajući o nekim sasvim nebitnim stvarima kao što je pogled koji mi je uputila gospođa u zelenom sakou dok sam se vraćala kući ili psu koji me je pratio do pola ulice jer sam mu uputila par riječi tepajući. 

(...)

Na kraju ulice je stajala Azra s cigarom u ruci, dok je rukav džempera  padao preko ruke i otkrivao rame. 

Sasvim izgubljena ne razumijem da li sam tek sada počela primjećivati koliko je Miloš lijep. Sviđao mi se i njegov jednostavan, ali opet jedinstven stil oblačenja. Večeras je bio u nekoj svijetlo žutoj polo majici i svijetlo plavim Levisicama. Obuzet društvom, barem sam tako tješila sebe, nije dao mnogo pažnje našem pozdravu, bio je jedva primjetan taj gest rukom. Osjećala sam se tako glupo, čak sam i stavila tu glupu traku za kosu neću li izgledati ljepše. Pričali smo i smijali se šalama koje su neprestano govorili muškarci. Gurkali su jedni druge i glasno se smijali. Ponoć se primakla, sasvim nečujno. Bilo mi je doista lijepo, ipak par puta sam poželjela da odem. Nesvjesno sam krišom gledala u Miloša i svaki put se razočarala kad on ne bi uradio isto. Zanesena svojim mislima čujem Azru kako govori da će do najbliže prodavnice, krenula sam sa njom.  Nekako sam čitavim putem pogledom pratila svoje korake. Zvonce na vratima i prigušena svjetlost prodavnice na uglu. Niti sva šarenila raznih pakovanja proizvoda nisu mogle nadjačati sivilo i hladnoću koju je nosila ta prostorija. Mrtvilo predmeta, starih pločica i pogleda prodavačice.