sarajevska noć - miloš biković

01. Misteriozni stranac

Svakog dana ista priča - Azri treba sto godina da se spremi. Čekam je već dvadeset minuta ispred njene kuće. Njena mama je izlazila par puta govoreći mi da će Azra uskoro i izvinjavajući se u njeno ime.

"Evo me!" - izletila je iz kuće sva zadihana, nikada mi nije bilo jasno zašto njeno spremanje izgleda kao trčanje maratona po sobi.

"Dobro si se sjetila više da izađeš. Znaš sljedeći put te neću čekati." - pokušala sam se napraviti ljuta.

"Da, da. Znaš da mi to kažeš svaki put i evo gdje smo sada." - nasmijala se i obgrlila me jednom rukom.

"Ne kači se po meni." - odgurnula sam je od sebe i zajedno smo nastavile se smijati. Voljela sam Azru jer je bila osoba koja nije znala za tugu i strah, njen život bio je ispunjen smijehom i srećom, možda i onda kada i nije bilo vrijeme za to, ona nije dopustila da je išta pokoleba. Jedna velika suprotnost od mene.

"Znaš da se otvorila nova radnja odjeće prije neki dan?" - ushićeno je govorila.

"Nisam čula." - nije kao da me je interesovalo.

"Moramo otići tamo, sada. Hajde, možda nešto pronađemo za sebe." - izgledala je i suviše ushićeno zbog jednog običnog butika.

Nakon par minuta hodanja stigli smo do tog čuvenog butika. Morala sam priznati da je zaista izgledao moderno, ništa slično ostalim radnjama u Sarajevu.

"Emina, ovo je prekrasno." - divila se svakom kutku prostorije u kojoj smo se našli.

"Da, fino je." - morala sam priznati da jeste izgledalo lijepo.

Azra je preturala police i uzimala odjeću, koju će isprobati, u ruke. Čekala sam je ispred kabine.

"Evo me." - sva nasmiješena stala je ispred mene.

"Lijepo ti stoji, ali ne razumijem gdje ćeš je to ti obući?" - naslonila sam se na zid.

"Pa znaš... Večeras je disko noć u Ekusu, na Veterini."

Znala sam šta je to značilo, sigurno će htjeti da idem i ja.

"Hoćeš poći sa mnom?" - sramežljivo se nasmiješila.

Kad god bi se održavale te male zabave za studente, Azra je obavezno morala ići na svaku. Voljela sam i ja ići, ples i pjesma, voljela sam to, trebalo nam je to. Međutim, moji roditelji pustili bi me do deset eventualno do pola jedanaest da budem, iako prava muzika i ples počinju tek u 8 sati, zato me je mrzilo uopšte se truditi da idem.

"Azra, ne znam baš..." - krenula sam izaći van. "Emina! Čekaj."

"Dobro znaš da mi neće dati duže da ostanem i onda ne vrijedi ni ići." - okrenula sam se prema njoj.

"Pitaj ih, reci da ćeš prenoćiti kod mene. Molim te, pa ne sjećam se kad smo zadnji put zajedno išle." - bila je upravu.

"Ne znam, pitat ću ih, ali ti ništa ne obećavam."

(...)

Još uvijek sam u svojoj sobi i nervozno pokušavam shvatiti kako, šta da pitam roditelji kao da mi je 16 godina, a ne 21. Možda vam je čudno zašto sa toliko godina ja sama ne mogu da odlučujem o svom izlasku, stvar je jednostavna - dok živim pod krovom mojih roditelja bit će po njihovom.

Napokon odlučim pitati babu.

Sjedio je na kauču zajedno sa mojim bratom Emirom, gledali su utakmicu, dok je mama spremala nešto u kuhinji.

"Ko igra?" - upitala sam i sjela na fotelju, željela sam započeti bilo kakav razgovor, ali dobila sam samo namrgođene poglede od obojice.

"Babo, moram te nešto pitati..."