»260 pages.«

t h r e e

-Anna Sophia's Point Of View-

„Hajde, Gate, bacaj taj ruksak dole!", cupkala sam u mjestu, razmišljajući da li da ščepam taj ruksak ili ga pustim da padne na travu.

„Evo ti!", isfrustrirano je izbacio ruksak kroz prozor, a ja sam se odlučila za varijantu 'pusti ruksak da padne'.

Ali, dođavola.

„Gate, moronu, ravno u lokvu!", procičala sam.

Nehajno je slegnuo ramenima, te zatvorio prozor.

I taj idiot mi je najbolji prijatelj.

Ispuhnula sam dugo zadržavani vazduh. Okej Anna, smiri se. Pokupi taj ruksak, uhvati za neki što manje blatnjav dio, i preskači tu prokletu ogradu.

„Jebem ti blato, i Gate'a, i gliste, i lokve, i ruksak!", rekla sam glasno.

Idiote glupi, hajde proderi se još malo jače, pa ćeš da vidiš.

Ščepala sam ruksak za naramenicu koja je bila u nekom donekle normalnom stanju, te pomanhitalo krenula trčati.

Ali znaš da sam uvijek tu.

To je jedino što mi se vrti po mislima, dok mi otkucaji srca odzvanjaju u glavi.

Čak i onda kada tijelom nisam.

Prestani. Samo prestani.

Živim u tebi. Zar ne?

Ne!

Preskočila sam ogradu, te izašla na cestu. Okej, dalje. U kukuruzovo polje, naći neko dobro mjesto i zauvijek se riješiti ovoga. Smiješno, zar ne? Bar taj dio s kukuruzima.

Prešla sam cestu, te se zaletila u polje, gazeći uvele klipove. Cijela ruka mi je bukvalno u blatu.

Sranje.

Da, znam da je čudno kako to da ja živim u Londonu, a trčim po polju kukuruza u nadi da ću naći neko prigodno mjesto i skinuti ovaj teret s duše zauvijek. Pa, ja ne živim u Londonu. No, veoma blizu. Bilo je prekomplikovano sve to objašnjavati Trouble'u.

„Savršeno.", rekla sam, ugledavši hrpu klipova, nabacanih jedan na drugi.

Brzo sam ruksak podvukla pod njih, osjećajući pulsiranje u grlu. Nabacala sam još malo klipova starih kukuruza, te polagano odahnula.

Gotovo.

„Anna Sophia?"

Ili ne.

Da li sam imala plan za ovu situaciju?

Da, naravno. Trči!

Bravo Anna, strava plan.

„Stani, stani! Neću ti nauditi.", zaustavila sam se.

Nema šanse da povjerujem.

„Anna!", bilo je jedino što sam čula prije nego što sam izletila na cestu i auto me zamalo pokupilo.

Dignula sam ruke u znak izvinjenja dok je manijak bukvalno sjedio na sireni.

Seljačina.

Ponovo isti scenario, preskakanje ograde, trčanje preko dvorišta.

Doduše, sa malim izmjenama. Da uđem u kuću, sada? Nema šanse, ako me roditelji uhvate imaću zabranu da dišem.

Znači...prozor? Prozor. The Fault In Our Stars ostavlja posljedice na meni.

Uhvatila sam se za udubljenja između cigli, te se popela na staru gajbu ispod balkona. Na tri, odbacila sam se i uhvatila za ivicu balkona, prebacivši se preko.

Okej, gotovo. Huh. Bacila sam pogled na cestu. Nigdje žive duše.

Ko je ono mogao biti, k'vragu?

„Sutra ćeš razmišljati o tome.", rekla sam samoj sebi, te ušla u sobu.

...

Slijedećeg jutra, Black nije pisao dnevnik. Zašto? Razloga je mnogo...ali, nije zanimljivo ako kažem, zar ne?

...

„Anna", Gate me pogledao preko stola, „Sve si odradila kako treba?"

Jebote, kako je dosadan.

„Gate, koji put? 34? Ili ipak 134? Da, uradila sam sve kak.."

Zastala sam. Da li da mu kažem, k'vragu?

„Anna?", upitao je, gledajući me istraživačkim očima.

O Bože, trenutno se osjećam kao u policijskoj stanici, dok je jarko žuto svjetlo upereno u mene.

Ali ipak, sjedim u školskoj kantini, dok je napolju vrijeme ljepše nego inače.

Čovječe, osjećam se kao da sam u Minesoti.

„Neko me vidio.", progovaram nakon duže tišine.

„Ko?", hajde Gate, podivljaj.

„Ne znam..muški glas. Rekao mi je da ne bježim, da mi neće uraditi ništa loše, ali naravno pobjegla sam. Ko zna ko je to mogao biti."

„Je li te vidio kako skrivaš ruksak?", dođavola, ovo i liči na policijsko ispitivanje.

„Ne znam."

„Anna, bravo!", lupio je rukama o sto, protrljavši kosu nervozno.

„Večeras se vraćaš tamo. Ako nema ruksaka, gotovi smo, shvataš?"

Minesota? Alkatraz, rekla bih.

„Ideš i ti sa mnom."

„Nema šanse Anna Sophia, nema šanse."

Ustao je.

„Znači, ostavljaš svoju najbolju drugaricu samu?", bez odgovora, samo s uzdahom, izgubio se u masi.

Jebi se Gate.

...

Ponavljam sve radnje od sinoć, trčim kroz polje dok mi srce nabija kao ludo. Kao da imam temperaturu.

Možda imaš meningitis.

Pu, daleko bilo.

Jedva nekako sam našla hrpu suvih klipova kukuruza, te pogledala ispod svega toga. Huh, dobro je. Tu je. Nasmijala sam se, više onako za sebe, i vratila sve kako je bilo.

A sada, nazad. Bila sam na dobrom putu da izađem na cestu, i zauvijek zaboravim na ovo napušteno polje, ali...

„Anna Sophia.", ukočila sam se.

Sranje. Sranje. Šta ako je ovo neko čudovište iz kukuruza? Kukuruzožder?

Glupačo. Ta osoba je bila na veoma malom rastojanju od mene, dalo se osjetiti. Spustila sam se polako, i uzela nekoliko klipova u ruke, ostavši čučeći. Zemlja mi se zabijala ispod noktiju, od grčevitog stezanja. Zemljo, spasi me.

„Samo se okreni.", progovorio je opet

„Nema šanse.", žustro sam odgovorila.

„Ne želim da ja to uradim, zar ne?"

Polako sam se okrenula, brojavši uzdahe o izdahe. Anna, ne zaboravljaj disati.

Otvorila sam uzavrele oči.

Ne, čekaj, šta?

„Black Firestorn?!"

Eevoo gaaa. Izvinjavam se na čekanju, koliko je ono prošlo od kada sam izbacila drugi dio? Dva-tri dana? Zaboravna sam. Hvalaa vam mnoogooo na komentarima na prošlom nastavku. I da, kome nije jasno, Minesota je država u Americi, tačnije u Sjedinjenim Američkim Državama, Alkatraz je zatvor. Anna je to upoređivala sa njim zato jer se osjećala kao u Alkatrazu pred Gate-om. Pa, nadam se da je sada dosta toga razjašnjeno? Osim, naravno, famoznog ruksaka, ali polakoo. :) so, vote&comment, as always. Šta očekujete dalje, otkud Black tu...ako nešto nije jasno vezano za priču (a znam da nekome sigurno nije) nema problema, pitajte. Raspisala sam se. Pjesmu sam stavila kao i u prvom nastavku, onaako haha, uđe mi u glavu a i slušala sam je sve vrijeme dok sam pisala nastavak.

Love ya. :)