Oduvijek sam bila osoba koja nikada nije gledala prošlost. Sama riječ govori - prošlo. Bilo pa prošlo. Uvijek sam je ostavljala negdje, daleko iza sebe. Hladno sam je prekoračila i nastavila brzi trk prema budućnosti. Ali iapk ne prebrz. Ipak sam voljela živjeti u trenutku. Ali istina je, živjela sam brzo, živjela sam opasno. Moj posao bio je veoma opasan. Radila sam u zatvoru. Ta mistična institucija koja je svima tjerala strah duboko u kosti i tjerala ih da se njihova kože naježi. Ne. Ja nisam bila jedna od tih. Ja sam bila jedna od onih za koje se vjerovalo da će pomoći svim tim ljudima. Ja sam bila spas, nada. No zapravo, bila sam najobičnija doktorica koja nije bila doboljno plačena za svoj posao. Kakvih sam se sve priča naslušala. Silovanje, ubojstvo, umorstvo? Pa to su bile male bebe za njegov slučaj. Taj čovjek uništio je živote pola grada. Profesionalna sam, na mogu reći što je napravio, ali sa sigurnošću mogu reći da se posljedice osjete i dan danas. Taj čovjek u ovom malom gradu, srah je i trepet. Ne živi ovdje, ne više. Vratio se u svoj rodni grad, među svoje ljude. Ali reći ću vam, on živi upravo ovdje i to u srcima ovih žrtava. I ne, ne mislim to na dobar način. Mislim to na najlošiji, najodvratniji, usudila bi se reći i najdegutantniji mogući način. Taj čovjek je lud. Lud potpuno. I baš zbog mene, dugo je bio vezan za to misterijozno mjesto i tu posebnu čeliju broj 712. Potrudila sam se da tamo dugo ostane, ali brzo je izašao. Čak za četiri godina. I to sve zahvaljujući meni. Izašao je dvije godine nakon što sam ga upoznala. Nakon što sam se prvi put susrela s tim bolesnim i tužnim očima. Sve sam mu to ja omogučila. Nisam ga se bojala. Nikada. Ali ponekad u životu, počneš strahovati za vlastiti život. A način na koji bi mi ga taj monstrum oduzeo, danima se vrtio po mojoj glavi. Na svakoj terapiji, šapnuo bi mi: "Pazi što radiš malena. Jer znaš da imam mašte na izvoz." Nakon toga, naslijedio bi odvratan grmoglasan smijeh koji je drugima tjerao strah u kosti, ali meni je nekako bio... privlačan? Dan kada sam se rastala od tih bolesni očiju bio je pomalo težak za mene. On je veselo izlazio mašući mi i pokazivajući mi srednji prst, dok sam ja duboko u sebi skrivala suze. Njegovu meku kosu zauvijek ću osjećati pod prstima, a te oči? Te oči u kojima sam pronašla trunčak tuge i maleni trag sreće pored sve te ludosti, njih ću zauvijek pamtiti. Naš odnos uvijek je bio strogo profesionalan. Dok se svijetla ne bi ugasila. Tada me taj čovjek uistinu znao preplašiti na smrt. Mrzio me. Iz dna duše. Jer zbog mene je i bio tu gdje je toliko dugo. Sve zbog mene i moje dijagnoze. Svako jutro na stolu bi me dočekao drugačiji i još realističniji crtež. Imala sam cjelu zbirku prepunu istih. A u kutu svakog je pisalo: "Zamisli sebe na mjestu ove dame gore. Što bolje zamišliš lakše će ti se biti pripremiti za bol koju ću ti nanjeti." Znala sam da će se to ostvariti. Ali moje srce na tren se smirilo kada sam saznala da se vratio među svoje, u Rusiju. Ali po drugoj strani, znala sam da su oko mene njegovi špijuni i da prate svaki moj korak. Svaki udah, svaki izdah. Zato sam se ponašala normalno. Svaki dan, zapravo večer, kada bih legla u krevet, zahvalila sam Bogu što ovo nije bio taj dan kada će mi taj monstrum nešto napraviti. No ništa nije vječno. Pa tako nisam ni ja, a prventsveno ne moja sloboda. Taj dan, taj posve obićan dan odlučila sam uzeti taxi do posla. Vrijeme je bilo tmurno, kiša samo što nije počela. Kada sam ugledala vozača za volanom bilo mi je jasno. Ovaj čovjek odvest će me tamo gdje ja ni mrtva nisam željela poći. Odvest će me u daleku, daleku prošlost, upravo kod tog čovjeka koji je prije dvije godina ugledao svjetlost slobode.
