Alessandra Corbyn
Prisilno izađem iz ogromnog džipa i teško progutam. Duboko udahnem, a zatim se prislim da nastavim hodati prema naprijed. Težak i hladan zrak prodire u moja pluća stvarajući mi još veću nelagodu i bol. I dalje ne vjerujem da sam u Rusiji.
Zapravo voljela sam Rusiju. Par puta sam bila ovdje, dok je majka još bila zdrava. Moskva, prekrasan je to grad. Prekrasna kultura, i jezik mi se dosta dopada. Ponakad bi se ulovila i da razmišljam o preseljenju ovdje. Ne znam, odgovaralo mi je ovo podneblje. Volim zimu, volim hladnoću. Volim Rusiju. Sve u vezi nje. Sve, pa čak i osobu koja ju polako razara.
Rekla sam to. Jesam. Priznala sam sama sebi istinu napokon. Volim ga. O kako ga volim. Ne bi prošao niti jedan Božji dan bez da pomislim na njega, barem na sekundu. Na poslu, dok pospremam stan, dok šetam psa, dok se vozim u automobilu do posla, dok kupujem stvari za doma, ne bitno. On mi je bio prva stvar na koju pomislim kad ustanem ujutro, a zadnja koja mi prošeta mislima prije nego zaklopim oči. Zaljubila sam se u monatruma. I koliko god to čudno i teško zvučalo, jesam. Što više pokušavam pobjeći od te činjenjice, to se ulovim da sve više padam na njega.
Ali uz svu tu ljubav i dječačku zaljubljenost, sad me većinski u lice šamara strah. Toliko me strah tog oštrog pogleda, tog seksipilnog glasa koji me doslovno tjera da ga volim. Bojim se. Bojim se što će biti kad ga ponovno vidim. Prije dvije godine sve je bilo drugačije. Ja sam bila njegova doktorica, provodila sam vrijeme s njim svaki dan. I već tada dopao, taj misterijozni bad boy s jakim mišljenjem i jakim ruskim naglaskom. Ponekad bih se ulovila da ga uopće nisam slušala kad bi govorio o svojim "problemima". Zašto problemima pod navodnicima? Zato jer on nikad nije govorio o svojim pravim problemima. On je govorio neke izmišljenje gluposti i nebuloze ne bi li odradio kaznu koju je morao i ne bi li ga što prije pustili na slobodu. I tako dok bi on govorio o tim "problemima", ja bih samo gledala u njega, njegova savršena puna usta i zamišljala kako priča o meni, kako priča da me voli.
Klasična napaljena klinka.
Tada sam imala tek dvadeset godina. Upala sam u ovaj posao preko veze, imala sam tek nepunu godinu staža. Mladost ludost. Iako sad nije neka razlika, i dalje sam klinka relativno, barem što se posla i staža tiće. Ali dvije godine ovog posla naučilo me da više ne smijem kršiti najvažnije pravilo; zaljubiti se u pacijenta. A ja sam upravo to i napravila.
Kada je otišo, mahajući mi veselo, ponosno mi nabijajući na nos činjenicu da je opet uspio izbjeći kaznu i to po svom, mislila sam da ću umrijeti. Moje srce bilo je slomljeno. Iako je ponekad koja gorka suza prošla niz moje lice, naučila sam se da se on neće vratiti. I da nikada više nećemo imati taj neki odnos koji smo imali. Taj stranci koji se potajno vole odnos. Jer upoznala sam ga, on je upoznao mene. Tu je sve pošlo po krivu. Ali nije to bio jednostran odnos. Nikako. I ja sam njega znala uloviti ili pak osjetiti da me ne sluša. Nekada iz protesta jer se ne bi slagao s onim što govorim. Ali nekada bi i on samo gledao u moje usne i zagonetno bi se smješkao. Osjetila sam da je i on prekršio to pravilo i možda se malo zaljubio u svoju doktoricu. Ni on nije smio, ali dogodilo se.
Mnogi bi nas nazivali Harley Quinn i Jokerom. Pa i nisu bili toliko daleko od istine. Naša priča bila je slična njihovoj, jedino što je moj Joker bio puno luđi od Jokera iz filma. A najveća sličnost je bila ta što je i meni moj Joker rekao da će se vratiti po mene. Možda je djelovalo kao prijetnja, i bila je, ali zasigurno nije to bila samo prijetnja. Bilo je tu dašak ljubavi. Pa studirala sam ljudsku psiholohiju, znam o čemu govorim.
Da, mahao mi je veselo, ali u tim očima i dalje sam vidjela onaj isti sjaj koji je imao samo dok je razgovarao sa mnom. A onda bi tik nakon napuštanja moje kancelarije ponovno nabacio taj hladan, mračan pogled koji mi je tjerao strah u kosti. No tada, dok je još bio u zatvoru, nisam se ja njega pretjerano bojala. Ne njega kao osobe. Ja sam sigurna, bila tada, ali i sada sam i dalje sigurna da on nikada ne bi dopustio da se meni nešto dogodi. Baš kao što ja ne bih dopustila da se njemu nešto dogodi. Ja sam se samo bojala činjenice da padam na njega, da se zaljubljujem u takvog bolesnika. Ja sam prema njemu imala strahopoštovanje, nije to bio čisti strah. I povrh svega podosta ljubavi.
Prilazimo jednom, na prvi pogled, najobičnijem noćnom klubu. Muzika se čuje i vani, a dim cigareta koji se mješao s mirisom znoja i alkohola, natjerao me na jak kašalj. A unutra raspašoj. Kurve, droga, sex. Maloljetnice koje eksponiraju svoje tijelo najvećim mafijašima na svijetu i bore se za njihovu pažnju. Odvratno. Maksimilijane, očekivala sam malo bolju dobrodošlicu, ovo je jadno dragi.
Čim je moja noga prešla prag te umobolnice od kluba, vješto sam sakrila sve svoje osjećaje. Pravila sam se da me nije strah vidjeti ga, da me nije strah mojih osjećaja, da do sada nisam plakala, da nisam tugovala i bolovala. Ne. Neću mu dopustiti da se naslađuje mojim bolom. Natjerat ću ga da njega zaboli što me doveo ovdje protiv moje volje. Barem ću se pretvarati da me nije briga. Neću pokazati da sam slaba na njega i da me polagano lomi. Neću mu dopustiti da me gurne na dno. Ovoga puta ne. Igrat ću njegovu igru. Ali na kraju ću ja zadati šah mat. Kraljica će pojesti kralja, ne obrnuto.
Guramo se kroz gužvu dok ne dođemo na samog kraj kluba, VIP prostor; ogroman separe. Na svakom kraju stoji jedna kurva koja se njiše u ritmu muzike, a u sredini... u sredini sjedi On. U jednoj ruci drži kristalnu čašu u kojoj se nalazi zlatno-smeđa tekućina dok drugom rukom puši debelu kubansku cigaru. Na jednoj strani lica mu igra osmjeh, dok dvjema plavušama poklanja svoje hladne pogleda iza tamnih stakala naočala. Kosa mu je opat bila prirodne boje, a njegova frizura nevjerojatno jesnostavna i sexy.
Stanem ispred separea i pričakam minutu da shvati da sam ovdje. Kada prestane zamišljeno gledati u jednu pa drugu kurvicu i uoči mene ostavi čašu i ugasi cigaru. Ustane i glasno otjera dvije kurve te samo ukipljeno stane pred mene.
"Evo ga Crni. Kako si tražio. Živa i zdrava." Ne obraća pažnju na lika koji mu to govori. Samo mu uvali kovertu prethodno izvađenu iz zadnjeg džepa i pokaže mu rukom da ode. I dalje nastavlja u mene gledati hipnotizirano. Vidim njegov pogled kroz naočale. Ne spušta ga s mojeg lica i mojih očiju. Ali ja mu poklonim jedan direktan i oštar pogled, a zatim ga pogledam od glave do pete. Bio je kompletno obučen u crno, što je nekako dodatno istakne njegov uvijek taman ten. Zato su ga i zvali Crni. Napravim dva-tri koraka i približim mu se. On se i dalje ne miće i diše veoma plitko.
Moje srce lupa kao ludo. Ova tri koraka kojima sam mu se približila bili su jako kriva odluka. Ali rekoh, neću mu pokazati da se bojim.
Lijevom rukom skinem njegove naočale i napokon se susretnem s najtežim pogledom na svijetu. Toliko mračan, toliko hladan. Ali sjaji. Sjaji baš kao i prije dvije godine sam ga zadnji put vidjela. Ne dopustim si da se izgubim u njegovom pogledu, već napravim još veću pogrešku. Snažno mu opaim šamar tako da se njegova glava okrene u stranu. Okrenem mu leđa i napravim par koraka nakon čega se malo zarotiram nazad i bacim mu njegove naočale natrag koje on ne uspjeva uhvatiti pa potom padaju na mračan i prljav pod. Ponizila sam ga. Ponizila sam ga u njegovoj zemlji, među njegovim ljudima. Ali isto tako, ponizila sam ga u njegovoj zemlju pred njegovim ljudima. To će me vjerojatno koštati glave i to već večeras.
Ponos i kajanje, začinjeni strahom spuštali su se mojim tijelom. Proguram se do šanka i naručim viski. Eksiram ga, a zatim i ja zapalim cigaru. Nisam bila neki pušač, ali kada bih bila nervozna zapalila bih. Da, bila sam nervozna jako. Jer osjećam da se on već probija kroz gužvu i dolazi ka meni.
"Reci mu da sam vani i da ga čekam." Naredim konobaru, a on samo kimne glavom. Izađem iz kluba i sjednem na klupicu, a zatim se par suza spusti niz moje lice. Brzo ih obrišem i pričekam dok mi se On ne pridruži.
