Alessandra Corbyn
Nisam morala čekati predugo. Nakon samo par sekundi na drugoj strani klupice osjetim težinu. Bila sam mu okrenuta leđima, ali na sebi sam jasno osjetila njegov crni mračni pogled. Pokušala sam obuzdati svoje disanje koje je iz sekunde u sekundu postajalo brže i pliće. Ponovno prođem rukama po licu koje je bilo vlažno od par suza koje su potekle, od muke, od žalosti i tuge. Želim kući. Želim zaspati u zagrljaju svoje majke. Želim zaboraviti ovog skota koji sjedi iza mojih leđa. Želim pobjeći od svog prokletog života u svijet snova gdje sam sigurna. O Bože, što mi radiš.
Osjetim toplinu njegova tijela što znači da me krenuo dodirnuti. Vjerojatno je mislio da ne znam da je iza mene. Ali ja sam to dakako znala, iako je bio nečujan. Nisam čula niti jedan njegov udah ili izdah. Nisam čula njegove korake kad je došao. Ništa. Ali sam jasno čula njegov pogled. Koliko god čudno i neopisivo zvučalo, njegov gladan pogled kojim me proždirao otkako je sjeo do mene bio je glasniji od svakog vriska kojeg bih sada najradije ispustila.
"Ne diraj me." Hladno kažem ne okrečući se. On pomrmlja nešto, ali osjetim da se malo pomakne u stranu. Tek tada, skupim snage i lagano se okrenem. Ponovno se susretnem s tim toksičnim sjajnim očima i njegovom gladnim pogledom te zadrhtim. Sto tisuća trnaca spusti se niz moju kičmu te otputuje u noge. Ovo bi moglo biti od hladnoće, djelomično i je. Ali nisam osjećala hladnoću. Upravo suprotno. Bilo mi je toliko teško i vruće, osjećala sam kao da mi krv ključa. I do toga svega me uspio dovesti uz pomoć nekoliko pogleda. Njegov utjecaj nada mnom bio je nevjerojatan. Neopisiv. A za sve to sam ja bila kriva.
"Alessandra..." Ponovno izusti riječ koju sam najmanje htjela čuti. Je li moje ime savršeno zvučalo i stajalo na njegovim ustima? Apsolutno pozitivno. Ali jesam li uživala u njegovu izgovaranju te glupe riječi? Apsolutno negativno.
"Ne izgovaraj moje ime, Maksimilijane." Udarim ga jedinom riječu koja je na njega utjecala baš kao što je ova koju on izgovorio prije par sekundi utjecala na mene. Znala sam da mrzi svoje ime, baš koliko i ja mrzim svoje. Znala sam koliko ga je to izluđivalo. Ali meni nikada nije branio da ga tako zovem. Pa zašto nebi i sada?
"Kako si putovala?" Skupim oči i namrštim se. Ozbiljno? Ozbiljno mi je postavio ovo pitanje?
"Od svega što si me mogao pitati, što si mi moga reći, to se odlučiš ne ovo pitanje?" U nevjerici ga upitam dok mi se oči snažno skupljaju dok su na rubu suza. On samo jednoliko kimne glavom te i ja ponovim isto.
"Odlično. U avionu su bili ljubazni." Odgovorim što kraće moguće te sputim pogled s njegovih crnih očiju. Malo se zarotiram u stranu.
"Alessandra, reci mi..." Okrenem se ponovno prema njemu.
"Što želiš u ovome trenutku?" Zatvorim oči i zagrizem usnu.
"Ne izgovaraj moje ime!" Sada već povisim ton na njega, iako znam da hodam po rubu. Ako ga razljutim gotovo je. Jutro neću dočekati.
"Odgovori mi, molim te." Jednoliko i smireno izgovori tu rečenicu nakon čega se okrene na drugu stranu gledajući u grupu Rusa koji prođu iza nas. Zatim pogled opet zaključa s mojim očima. Ja samo slegnem ramenima.
"Mora biti nešto. Hajde." Spustim glavu i promrdam svojim smrznutim stopalima.
"Valjda... valjda želim biti kući s majkom." On kimne glavom, a zatim mi se naglo približi na šta se ja jako trznem. Desnu ruku ruku položi na moje rame, a lijevom rukom lagano odmakne kosu s mog uha. Zatvorim oči i duboko udahnem. Bože, je li ovo moj kraj?
"I ja sam to htio Alessandra. I ja sam htio biti kući, sa svojom majkom. Ali jedno su želje, drugo mogućnosti. A život nije fer. Zapamti to." Šapne mi na uho govoreći pokoju riječ na ruskom. Savršeno sam razumjela svaku. Ne znam je li to bilo zbog straha ili adrenalina, ali osjećala sam se čudno. Obožavam kad mi je ovako blizu, ali istovremeno i prezirem to. Mrzim ga, a volim ga. Gadi mi se, a želim ga blizu.
Odmakne se od mene te ustane.
"Ustani." Učinim kako mi je rekao.
"Želiš li da se vratimo unutra, da plešemo i pijemo ili želiš da idemo?" Slegnem ramenima.
"Odaberi. Ne želim te forsirati na ništa." Progutam slinu te obižem suha usta.
"Idemo." On kimne glavom pa me čvrsto uhvati za ruku i odvede do crnog Range Rovera parkiranog iza kluba, u mračnoj ulici. Sjednem u automobil te desetominutna vožnja prođe bez ijedne jedine prozborene riječi među nama. Glava mi se na tren isprazni od misli i osjetim prazninu. Duboku hladnu prazninu. Jedno veliko ništa. Nikada se nisam osjećala ovako. Nikada nisam osjećala ništa. Ali izgleda da s njim za sve postoji prvi put. Pa tako i za ovo.
[...]
"Ovo je tvoja soba. Izvoli moju majicu." Baci ju na krevet te ja trapnem. Premadne me jer jako zamahne.
"Sutra ujutro ćemo dogovriti neka pravila. A sad se naspavaj." Okrene se na peti te zalupi vratima koja potom zaključa. Osvrenem se oko sebe. Soba je bila jako lijepo uređena. Namještaj je bio bijele boje u kombinaciju s lila zidovima i nekim lila detaljima. Nasuprot kreveta bio je ogroman prozor s pogledom na Moskvu, a s desne strane su se nalazila vrata, od kupaonice pretpostavljam. U sobi je bilo veoma toplo što mi je u ovom trenutku godilo. Skinem svu robu sa sebe te navučem njegovu crnu Nike majicu i ušuškam se u krevet gaseći malu noćnu svjetiljku koja je stajala na noćnom ormariću. Večeras zasigurno neću spavati. Ali valja pokušati. Zagledam se u preljepu Moskvu koja se nalazila ispod mene. To me nekako smiri i privremeno uspijem sklopiti oči. Pa barem na trenutak.
