Alessandra Corbyn
Sjedila sam skupljena na kauču i pratila neku rusku sapunicu. Nisam razumila niti jednu Božju riječ, ali trudila sam se shvatiti štogod gledajući scene. U proteklih dva dana, ovo mi je bila jedina zanimacija. Bilo je ili to ili razmišljanje o tome kako mi je život izgledao prije ovog skota. Najčešće je to dvoje bilo blisko povezano, ali sada sam se pokušala stopostotno usredotočiti na rusku sapunicu kako bih malo razbistrila misli.
"Budući da si sklona raditi nevolje, serdtse, uvodimo nova pravila." Trznem se na naglo i neočekivano otvranje vrata. Maksimilijan, bez pozdrava ulazi i, za sobom uvodi gosta. Pogledam u nepoznatog čovjeka koji ulazi u kuću, a on mi se samo nasmije i pozdravi me mimikom lica. Prebacim svoj zbunjen pogleda na Maksimilijana u nadi da će mi objasniti što se dešava.
"Vidim da si zbunjena pa ću krenuti od početka. Uvjerila si me da nisi žena od riječi i da ćeš vjerojatno pokušati pobjeći opet. Da bih to spriječio, doveo sam ti ovog gospodina ovdje." Pokaže rukama na nepoznatog muškog lika.
"Alessandra upoznaj Lava, Lave upoznaj Alessandru." Taj ogroman čovjek dođe do mene i pruži mi ruku. Nesigurno je prihvatim, pružajući mu svoju. Njegov jak stisak mi samo još dodatno potvrdi njegovu snagu koja je bila očigledna.
Lav, ako mu je to ime, bio je vrlo visok čovjek kroz čiju se usku crnu majicu dugih rukava ocrtavao svaki mišić bogovski isklesanog tijela. Imao je smeđu kosu i prekrasne zelene oči. Bio je potpuna suprotnost Maksimilijana i bome, bio je san svake žene. Na njegovom divnom licu titrao je vedar i, začudo, topal smješak koji je otvorio prostora za cijeli red njegovih savršenih biserno bijelih zubiju. Stvarno je bio savršen. Kao da je maločas sišao iz raja.
"Upoznajte se, možda se sprijateljite, ne znam. Ionako ćete provesti puno vremena zajedno." Zbunjeno gledam čas u Maksimilijana, čas u Lava koji je prekrižio svoje jake ruke na svojim još jačim prsima i zadovoljno se smješkao.
"Ja vas napuštam. Kasnim na vrlo bitan sastanak." Za sekundu se izgubi iz našeg vidokruga što potvrdi glasno zatvaranje vrata. Ostanemo sami u prostoriji kojom je vladala zaista neugodna tišina. Ja sam i dalje sjedila sklupčana na kauču, a ona luda ruskinja s televizije nije prestajala vikati.
"Nedaj da te ometem u gledanju. Nisam tu da ti narušavam mir. Jedini zadatak mi je da te zadržim u ovoj kući." Prvi progovori, a njegov ruski naglasak mi baš zapne u ušima. Nije bio kao Maksimilijanov, bio je još intenzivniji i još iritantniji. Kimnem glavom ne ispuštajući nikakav zvuk. U mojoj glavi se još uvijek procesuira situacija u koju me Maksimilijan upravo uveo. Doveo mi je kući nepoznata čovjeka, koji ako želi, može samnom raditi što god poželi. Strah i nervoza kolali su mojim tijelom. Nije mi bilo svejedno.
"Nije mi u cilju nauditi ti. Ali bude li potrebe, mogu postati grub." Naglo progutam slinu. Taj čovjek me može zgaziti svojim malim prstom. Bio je duplo veći od mene i vjerorajtno šesteroduplo jači. Umjesto da me opusti ovom rečenicom, samo mi pojača strah koji je titrao u mojim očima.
"Ako ti je neugodno, neću ni biti u istoj prostoriji kao ti." Odmahnem glavom.
"Ako ti ne smeta sapunica ostani. Svejedno mi je." Nikako mi nije bilo svjedno. Ali Lav, a ni Maksimilijan nisu to smjeli saznati. Do jučer sam se protivila i bahatila Maksimilijanu, a danas strahujem za život. Ne ide jedno uz drugo. Moram ostati jaka i glumiti da me nije strah, niti da me nije briga.
Lav samo lagano kimne glavom i sjedne na drugi kraj kauča. Sjedimo tako neko vrijeme u tišini. I on i ja pravili smo se da pratimo sadržaj koji je treštao na televiziji, ali istina je bila ta da su nam se pogledi gotovo svaku sekundu susretali.
Neki čudan šarm i posebna energija zračila je iz tog čovjeka. Za čudo, ne negativna. Iako je surova istina da sam ga se bojala, u isto vrijeme činio se kao dobra i draga osoba. Netko tko će ti pomoći u svakom trenutku. Privlačio me, za sada samo fizički, ali privlačila me i ta neka čudna energija koja je zračila iz njega.
