Alessandra Corbyn
Kiša je već dobreno prala grad kad je vozač naglo zaustavio automobil. Sjedila sam kao kip. Jedini pokret koji sam neprestano radila, nesvjesno, bilo je podizanje i spuštanje mojih grudi do sam disala. Vozač se prvo okrenuo prema meni te sam mu jasno vidjela crte lica. Izgledao je normalno, čovjek izdužena lica, smeđih očiju. Njegova prosijeda kosa bila je jedini indikator njegovih starijih godina. Izašao je prvi i otvorio mi vrata, a zatim me snažno uhvatio za ruku i izvukao van, pazeći da ne pokisnem i prekrivajući nas ogormnin crnim kišobranom. Cijelo vrijeme me držao za tu istu ruku koja me bolila neopisivo jer je njegov stisak bio toliko jak da mi je tjerao suze na oči. Stisnuo me skroz uz sebe što je meni bilo jednom riječju odvratno. Bio je mrvicu viši od mene, ali jasno se dalo vidjeti da je bio u treningu. Na jednoj ruci, na onoj u kojoj je čvrstim stiskom držao kišobran, imao je zavračen rukav veste koju je nosio. Zbog toga jasno sam vidjela njegovu golu kožu ruke koja je bila ispunjena venama, a nadzirao se i ojačani mišić podlaktice. Hodali smo polako. Tu i tamo me povukao jer moje noge jednostavno nisu htjele naprijed. Miris kiše i goriva od automobila miješali su se u opojan smard. Kad smo se pomalo udaljili od automobila koji je i dalje radio napokon sam udahnula koliko-toliko svjež zrak. Ai ubrzo dođemo do velikog crnog džipa sa zatamnjenim staklima što u meni pobuđuje još veći strah i sada sam sigurna da on stoji iza svega ovoga. Taj manijak koji me želi uništiti i koji se zakleo da će učiniti to. Iskreno više me nije strah smrti. Nije me strah za vlastiti život. Najviše me strah grozota koje ću preživjeti na putu do smrti. Smrt, to je najlakši dio. Ali to bi bilo apsolutno prejednostavno. Da mi samo oduzme život. Ne. On će oduzeti ono što mi najviše znači; moju slobodu. I to na meni najgori i najbolesniji, a njemu najbolji i najljepši način. Njegova mašta radi sto na sat. Uvijek i je. I činjenica da to nikada nije skrivao je još luđa. Sva njegova ubojstva, osvete, krađe bile su sve jedna bolesnija od druge. Ali svako njegovo djelo imalo je jasan motiv koji je on uvijek jasno naznačio. I imalo je niegov prepoznatljiv pečat. Nije bilo ni trunkice mogućnosti da se njegovo djelo prepiše nekom drugom, a ne. A taj bolesni osmjeh koji je imao dok mi je prepričavao te grozote u zatvoru bio je najgori. Taj osmijeh uvijek je titrao na njegovom licu dok mi je ponosno prepričavao kako je, naglasak na vrlo domišljat način, nekome oduzeo život, slobodu, obitelj, što mu je već trebalo. On nije bio ljudsko biće. On nije imao dašak ljudskosti. On je bio zlo. Čisto zlo, demon, Sotona. Bolesnik. Sve su to preslabe riječi za njega.
Jak muškarac ponovno me gurne u automobil i jako zalupi vratima. Zrak opet postaje zagušljiv, a samim time moje disanje postaje pliće. On sjedne na vozačevo mjesto i naglo stisne gas što natjera moje tijelo da se nabije u naslon sjedala. Suze lagano počinju natapati moje lice. Ne želim ovo. Iako sam znala da dolazi, nisam se nadala da će doći baš sada u ovom trenutku. Iako sam znala da se to može desiti svakog časa, ja sam to nekako svrstavala u daleku budućnost. Nešto što dolazi, ali ne brzo. Izgleda da sam se prevarila. Došlo je i prije nego što sam mislila. I palo mi je teže nego što sam mislila. Nisam se stigla niti oprostiti od ljudi do kojih mi je stalo, pozdraviti majku. Ali zato sam sigurna da će ih on pozdraviti u moje ime. Na svoj dobro prepoznatljiv, nezamjenjiv način. I to vrlo skoro.
Taj odvratani čovjek koji je sada već dobreno vozio polugustustim prometom grada, uzme mobitel i okrene broj. Gledam u retrovizor i pratim svaki njegov pokret, svaki udah i svaki izdah, svaku mimiku lica. Pažljivo prisloni mobitel na svoje uho ne spuštajući pogled s ceste. Započne nekakav razgovor na ruskom s kim god da je razgovarao na telefon, a onda na moje zaprapašćenje pruži mobitel meni. Naglo progutam, a krv mi šibne u obraze. Nesigurno pružim ruku i uzmem mobitel te ga još nesigurnije stavim na uho. Isprva čujem neki razgovor na ruskom, ali onda... Ali onda, nakon pune dvije godine, ponovno čujem taj bolesno seksipilni glas koji je tjerao trnce kroz moje tijelo. Glas za koji sam se svaku večer molila Bogu da ne čujem nikad više u svom životu. Ponovno začujem taj očiti, intenzivni ruski naglasak koji je u moje tijelo tjerao ogromnu dozu straha. Ponovno čujem taj glas koji je sve više pucao iz riječi u riječ i u meni pobuđivao veoma čudne osjećaje.
"Alessandra..."
Od svih riječi na svijetu koje je mogao izabrati da mi kaže, on kaže onu koju sam najmanje htjela čuti. Ona koja je u meni probuđivala one najdublje sakrivene osjećaje. Onu koju sam mrzila iz dna duše. Riječ koja me podsjeća, iz dana u dan, da sam ovakvom gadu dopustila da utječe na mene. Ali ja učinim istu stvar koju je on napravio meni. Od sto milijuna riječi koje su mi sada padale napamet, koje su mi kolake glavom, ja baš izaberem onu koja će ga najviše zaboliti. Koja će ga najviše izluditi. Onu koju je on sigurno želio najmanje čuti. Onu koja je uvijek bila strogo zabranjena za mene da je izgovorim. Ona riječ koja ga je mogla najviše nairitirati u sekundi.
"Maksimilijane..."
Začujem zvuk poklapanja slušalice.
