Alessandra Corbyn
Nakon što sam preturila apsolutno cijeli Maksimilijanov ormar, našla sam nešto nasličnije onome što sam tražila. Crna najobičnija trenirka i neka obična bijela majica. Brzo sam to navukla na sebe, obukla svoje tenisice u kojima sam doputovala i preko majice obukla gornji dio onakve trenirke kakav je bio i donji dio. Ispuhnem, prođem rukama kroz kosu i izađem iz spavaće sobe. Sjurim se niz stepenice i izađem u dvorište. Porshe je tu, Lamborgini također, BMW je pa... u dijelovima? Zanimljivo.
Ali je i moja Testarossa ovdje. Nisam morala dalje razmišljati. To je automobil s kojim ću se uputiti u bijeg. Ako je on mene mogao ukrasti, mogu i ja njemu automobil. Vratim se natrag u kuću i bacim se na u potragu za ključevima od automobila. Prvo pretražim njegov ured, u kojem ne nađem ništa. Zatim pretražim spavaću sobu pa kuhinju. Ništa. Pogledam i u kupaonicu, ništa. Pomalo isfrustrirano sjednem na kauč. Da sam ja Maksimilijan, gdje bih držala bunt ključeva od automobila?
Nesvjesno krenem gristi nokte i tapkati nogom. Pogledam u stolić s Chivasom i čašama, a zatim u stakleni ormarić na kojem je stajao televizor. Bingo! Na rubu stolića, taman pored vrata, stajala je ukrasna zdjelica s hrpom ključeva. Kako sam mogla biti toliko slijepa? Odgovor mi je cijelo vrijeme pred očima.
Ustanem i izaberem ključ svog najdražeg automobila. Izađem iz kuće bijesno lupajući vratima i sjednem u žutu Testarossu. Namjestim sjedalo, retrovizore i upalim automobil. Brzo se nađem na izlasku iz dvorišta. U navigaciju upišem prvu policijsku stanicu i uputim se prema njoj. Nakon desetominutne vožnje, našla sam se ispred željenog mjesta. Bez oklijevanja sam ušla.
"Govori li ovdje netko i jedan drugi jezik osim ruskog?" Proderem se odmah s vrata. Dva policajca progovore nešto na ruskom, a ja odmahnem glavom. Nisam ništa razumjela.
"Ja govorim mlada damo. Izvolite." Do mene došeta visoki, mršunjavi gospodin crnih očiju, koji se pojavi niotkud.
"Moje ime je Alessandra Corbyn. Molim Vas pomozite mi. Dovedena sam u Rusiju protiv svoje volje. Inače živim u Londonu s majkom, želim kući, molim Vas pomozite mi!" Čovjek gleda u mene dok ja već dobreno plačem i paničarim. Svakog trenutka, taj monstrum bi se mogao pojaviti na vratima. Svaka sekunda mi je važna.
"Gospođice smirite se. Imate li nekakvu identifikacijsku ispravu? Putovnicu, vozačku, došli ste automobilom trebali biste je imati, bilo što." Odmahnem glavom.
"Pa kako ste prešli granicu?" Spustim pogled na pod.
"On stoji iza svega. Neću izgovoriti to ime." On kimne glavom i uhvati me za ruku.
"Morate se smiri. I morate mi reći tko Vas je doveo ovdje. Kako? Morate mi ispričati sve." Lagano koračamo prema nekoj prostoriji otraga. Policajac koji me vodio nešto dobaci ovom za pultom na ruskom, što ja naravno ne razumijem. Mene smjesti u hladnu stolicu i on sjedne u drugu nasuprot mene.
"Želite li nešto popiti? Pojesti? Izgledate kao da Vas je netko mučio." Kimnem glavom.
"U tome i jest stvar! On! On me muči. Nemam vremena, vjerojatno je već na putu. Molim Vas, pomozite mi!" Svoje ruke postavim na njegove koje su bile vrlo hladne. U ovoj Rusiji je sve hladno. Od vremena, do ljudi.
"Gospođice, smirite se. Ovdje ste sigurni. Nitko Vas neće pronaći, on ne dolazi, tko god bio." Rukama obrišem suze s obraza koje su samo tekle bez kontrole.
"Obećajete?" Sada on stavi ruke na moje i kimne glavom. Da znak svom kolegi i on mi ubrzo donese bocu vode. Približi se tom visokom čovjeku koji je sjedio nasuprot mene i nešto mu šapne, opet na ruskom. Ovaj samo kimne glavom i pogleda me.
