To ime označavalo je smrt. Njegovi inicijali označavali su kraj. Njegovo prezime označavalo je propast. A njegova pojava označavala je sve to predhodno navedeno, možda još i gore. Maksimilijan Sakhrakov bilo je najpoznatije ime u Rusiji. On i Putin borili bi se za prvo mjesto popularnosti. Postajele su dvije vrste ljudi, onu koji bi govorili Puninova Rusija i oni koji bi govorili Sakhrakova Rusija.
To ime svima, ali apsolutno svima tjeralo je strah u kosti. Je li im je za zamjeriti? Apsolutno ne. Apsolutno nikada. Jer on je bio najgori. Najgori od najgorih. On je bio u stanju dignuti apsolutno cijelu Rusiju u zrak, a svi znamo koliko je Rusija zapravo velika. Taj čovjek bio je naprosto... neopisiv. Njegova djela biti će zapamćena zauvijek, u to nema sumnja.
Ali... uvijek taj veznik koji zaustavlja cijelu priču i okreče je u drugom smjeru. Tko je zapravo Maksimilijan Sakhrakov? Tko se zapravo skriva ispod tog smrtonosnog imena?
Očekivano, neki ogromni čovjek koji je u stanju na svojim leđima odnjeti cijelu Moskvu. Krivo! On je na prvi pogled najnormalniji mladić, poprilično lijepuškast zapravo. Njegova prirodno tamna kosa nerijetko bila je obojana u blond, njegove tamne oči nerijetko su bile prekrivene zatamnjenim staklima naočala brandova raznijh modnih dizajnera, a njegov stas uvijek vitak i mišičav. Bio je riječit momak. Pametan, zapravo, i vrlo dobro obrazovan. Isprva kad ga vidite, ne bi vam ni na kraj pameti bilo da se bavi ovakvim stvarima i da je toliko bolestan zapravo. Nikad vam ne bi bilo ni na kraj pameti da taj čovjek stoji iza smrti vaših voljenih. Jer on je bio najobičniji dečko, koji je u 99% slučajeva bio san svake djevojke.
Ali... on je htio samo jednu. Sve ostale za njega su bile potrošna roba. Ali za tu jednu, bio je u stanju učiniti sve na ovom svijetu. Za tu jednostavnu djevojku crnih očiju. Crnih poput njegove duše. Njezina smeđa kosa uvijek je navodila na igru, a njeno tijelo je pobuđivalo jake osjećaje među jačim spolom. Njezino ime bilo je veoma posebno i veoma rijetko, ali za njega lako pamtivo.
No zašto takav muškarac, koji može imati svaku, želi baš tu malenu i plašljivu djevojku koja se pravi toliko nedodirljiva? Zašto je tako crn čovjek svoju svijetlu točku našao baš u tim mračnim i tamnim očima?
Ta djevojka imala je identičnu prošlost kao on. Ta djevojka vidjela je sve, svjedočila je svemu i bila upletena u štošta. Njezina majka odvodila bi je od oca koji je često svoje pijanstvo iskaljivao na njoj. Ali ta tada malena djevojčica uvijek je stajala iza svoje majke i čuvala joj leđa. Jer majka je bila sve što je imala. Njezina najbolja i jedina prijateljica, njezina odgajateljica, njezina doktorica. Njezina obitelj bila je izrazito siromašna, ali njezina majka nikada svoju malu djevojčicu nije time zamarala. Njezina majka uvijek se brinula da je njezin mali trbušić napunjen i sit, dok je ona zbilja često trpila glad i umor. No uvijek bi u društvu svoje male djevojčice svu tugu, umor i bol prekrila velikim i bolnim osmijehom. Sve što je ikada naučila, naučila ju je ta sićušna ženica krupnih očiju iz kojih su nerijetko i nerado kapale suze. A ona, tada još malo dijete, nije mogla ništa napraviti da ih spriječi da kapaju. Majka nije mogla ostaviti muža pijanicu, jer što bi selo pričalo. Uz sve što je prolazila s njim, nije mogla istrpiti i to da bi se po njihovom malom selu, ili da kažem gradiću, počela širiti priča da njezina malena živi bez oca. I nije joj za zamjeriti. Sve što je mogla, ta jadna žena, debelih živaca, bilo je uzati svoju malu curicu u svoje naručje, milovati joj kosu i čekati da zaspi i udalji se od tog monstruma. Jer samo u snovima bila je sigurna i sretna.
Ali sada, sada je ta malena djevojčica postala preljepa, zrela žena koja se brine o svojoj majci baš kako se ona brinula za nju. Jedna drugoj su sve i ne mogu jedna bez druge. Iako su mislile da im ništa ne stoji na putu, to ime ponovno je bljesnulo kao grom iz vedra neba i napravilo zbrku i pomutnju. Sve je bilo savršeno. Novčana situacija, Alessandra je imala dobar posao, dobru kuću, vozila je dobar automobil. Ali nažalost, ili na njegovu sreću pak, Maksimilijan Sakhrakov opet je dobio sve što je želio i na njegovom licu upravo u ovom trenutku igrao je prljav, pobjednički smješak.
Njegova Kraljica bila je na putu do njega. Bila je samo na par stotina kilometara od njega. A on je osjećao da mu nikad nije bila bliže. I ono najbitnije je da ga nije zaboravila. Jer samo određeni ljudi pamte njegovo pravo ime. A ona ga nije zaboravila. Baš isto kao i on njezino.
Jer teško se zaboravlja nešto tako bitno, nešto tako važno. Nešto što se ureže u srce i pored svih onih grozota koje je on napravio. Jer ona je u njemu vidjela dobro, trunčak nade u njegovim očima. Ona je znala njegovu slabost, jednu i jedinu. A on nije htio riskirati da cijeli svijet sazna da je ta malena djevojka zapravo njegova slabost koja je znala za istinsku tuga koja se krila ispod negove teške maske i ispod njegove iscenirane hladnoće. Jer ironično, taj čuveni Maksimilijan Sakhrakov, taj veliki čovjek, bio je zapravo maleni dječak željan ljubavi i malo sreće.
Malo pažnje i par istinskih zagrljaja, osoba koja ga neće napustiti, jedino su za čim je Maksimilijan Sakhrakov uistinu čeznuo.
