Alessandra Corbyn
Ujutro sam čisto iz znatiželje došla do vrata i pritisnula kvaku. Na moje čudo, vrata su se otvorila. Nisam čula kad ih je otključao, izgleda da sam tad baš utonula u sam. Odškrinem ih i tihim koracima izađem iz sobe. Pogledam u sobu na kraju hodnika koja je bila širom otvorenih vrata. Čini mi se prazno. Polako se došuljam do nje gdje zateknem samo razbacanu crnu posteljinu. Nema ga. Pa koliko je pobogu sati? Uočim jedan crno bijeli sat na zidu. Deset sati. Čudno je što ga nema.
Spustim se stepenicama u dnevni boravak okretajući se oko sebe. Ova kuća je bila navjerojatno lijepo uređena. Svaka stvar imala je svoje mjesto i uklapala se savršeno. Na sekundu sam pomislila da je ovo djelo nekog dizajnera, ali nije. Znam da nije. Ovo je prepoznatljiv Sakhrakov dizajn. Kod njega je uvijek sve bilo crno-bijelo, a najbliže pravim bojama bila je siva. Zašto je to bilo tako, Bog zna. Ali svakako, ja znam da je bilo povezano s njegovim osjećajima koje je tajio od svega i svakoga.
Otiđem u kuhinju. Tamo nađem dva kroasana i čokoladni mlijeko, taman spremno da sjednem i pojedem ih. Sjednem u crni stolac i natočim malo čokoladnog mlijeka u času. Otpijem gutljaj i nasmijem se. Kako je samo znao da sam luda za slatkim? Uzmem griz kroasana i taman u tom trenutku uglazna vrata se otvore. Iz kuhinje, imala sam jasan pregled cijelog dnevnog boravka pa tako i ulaznih vrata. Nervozno je bacio neku torbu i vrečicu te bijesno izuo cipele bacajući ih u smjeru vrata. Bacio je svoj crni kaput na kauč, a zatim mi se okrenuo leđima i čučnuo dolje prolazeći rukama kroz svoju crnu, kratku kosu. Opsovao je nešto na ruskom, a zatim prišao malenom stoliću ispred televizora na kojem je stajala boca Chivasa i dvije kristalne čaše. U jednu je natočio malo zlatno smeđe tekućine i popio gutljaj, a zatim se okrenuo na drugu stranu. Kad me ugledao, na brzinu je bacio čašu na stol uz jak udarac. Zažmirila sam na taj užasan zvuk, a zatim sam brzo otvorila oči pokušavajući dokučiti je li se čaša razbila. Na svu sreću nije. Gledala sam u njega kao u Boga dok mi se on samo nasmijao.
"Dobro jutro." Ležernim koracima je prišao kuhinji i sjeo na čelo stole, dva stolca dalje od mene. Nisam ništa rekla. Progutala sam kroasan, jedva, a onda uzela čašu u ruku.
"Vidim nisi jutarnji tip." I daje ne govorim ništa, već otpijem gutljaj na što on izvadi mobitel iz svog džepa i krene nešto pisati na njemu. Možda je samo gledao Instagram, ne znam. Uglavnom nije obraćao pažnju na mene i to me dosta smetalo. Znao je to i to je radio namjerno. Želio je da mu se obratim i ja nisam mogla priječi preko toga. Morala sam nešto prozboriti jer želim slušati njegov savršen promukao glas.
"Hvala na doručku." Usmjeri svoj pogled, koji je netom prije bio prikovan za mobitel, na mene.
"O sad govoriš?" Ne regiram na ovu rečenicu. On mi se samo nasmije pa otipka nešto na mobitelu, a onda ga stavi sa strane.
"Gledaj, neću okolišati. U ovom našem odnosu postojat će neki uvjeti. Da razjanimo, uvjeti uvijek, ali uvijek moraju biti ispoštovani." Podigne kažiprst lijeve ruke i zaprijeti mi njime. Kimnem glavom i otpijem gutljaj čokoladnog mlijeka.
"Ne volim neposluh. Kad nešto kažem ili zamolim volim kad se to ispoštuje. Mislim da je to pošteno." Samo mu poklonim prodoran pogled.
"Ne volim drskost. Želim da izgradimo lijep odnos." Cinično se nasmijem.
"Lijep odnos? Sjedim u jebenoj Rusiji i pijem čokoladno mlijeko dok mi ti postavljaš uvjete. Kakav je ovo odnost, Maksimilijane?" Nasmije se pa protrlja dlanove. Pojma nemam odakle mi ova hrabrost. Kako li sam samo uspjela izgovoriti ovu rečenicu? Do sada sam ga se bojala, sad mu pak hoću pokazati tko je glavni. O Bože, kako utječeš na mene prokleti Maksimilijane!
"Dokle god budeš poštovala uvjete, naš odnos će biti veoma lijep." Kimnem glavom i maknem pogled s njega. "I Rusija je lijepa zemlja, nemoj tako o njoj." Nastavi.
"Jedno pitanje. Zašto ja? Tip su čovjeka koji može imati bilo koju djevojku. Zgodan si, izuzetno lijep, mlad, bogat i mafijaš. I od svih izabereš mene? Iz mog kuta gledanja, jadno." On domahne glavom.
"Stvarno misliš da sam zgodan i izuzetno lijep?" Odmahnem glavom i odmahnem rukom iznervirano.
"Zašto ja Maksimilijane?" Ponovim mu glavo pitanje.
"Ne mogu ti još odgovoriti na to pitanje. Gradimo odnos, s njime i povjerenje. Sve ćeš znati kad za to dođe vrijeme." Odmahnem glavom i krenem ustati.
"Dosta mi je tvojih gluposti." Naglo odgurnem stolac i ustanem pa krenem napustiti kuhinju, no njegova hladna, upotpunosti istetovirana, ruka me zaustavi. Snažno me povuče i okrene prema sebi. Gledala sam u njegove gotovo crne oči. Trepnuo je par puta, ali nije micao pogled s mojih očiju. Igram se s vatrom, a onaj tko se njome igra opeći će se. Tenzija među nama bila je toliko snažna, ali i nekako sexy. Iako je iz kojih očiju isijavao strah, u ovom sam ga trenutku željela poljubiti. A onda što se desi.
"U startu činiš dvije greške. Ne poštuješ dva najbitnija uvjeta, ljubavi." Zadrhtim na tu zadnju riječ. Na tu jako snažnu riječ, upotrebljenu u krivom momentu. Maksimilijan Sakhrakov ne voli nikoga. On ne zna i ne poima termi ljubav. On je jedno veliko crnilo, jedva velika crna točka, prvo u mome životu, onda u cijeloj Rusiji. On ne voli sam sebe. Od tuda sve kreće, a on nema početak. Zbog toga automatski ne može voljeti nikoga drugog i ne može imati kraj.
"Slušaj me pažljivo. Poštuj mene i ja ću poštovati tebe. Ne tražim da mi ljubiš noge. Ali, ne glumi nedodirljivu. Ima razlog zašto si ovdje. Samo ti ga ne mogu još reći. Saznat ćeš na vrijeme i vrlo uskoro." Osjetila sam njegov dah na svojim usnama dok je izgovarao ove riječi u koje mu se potkrala pokoja pravopisna i gramatička greška. No unatoč tome, jasno sam razumjela što mi je govorio.
Čudno je utjecalo na mene. Na sekundu htjela sam ga poljubiti, na sekudnu sam mu htjela skinuti glavu. Mrzim što može toliko utjecati na mene. Mrzim što sam si dopustila da mi bude bitan. Mrzim što sam si dopustila da se jebeno zaljubim u najvećeg zločinca na svijetu.
"Ako ću poštovati tvoje uvjete želim da i ti ispoštuješ moj." Tiho kažem gledajući ga u oči. Od kuda ovo? Ponovno, nemam pojma. Ali, želim biti sigurna da me neće silovati preko noći ili pak ubiti. Rekao je da ćemo graditi odnos, ne želim da ga prekine dok trepnem. On otpusti stisak i kimne glavom.
"Slušam te." Na tren spustim pogled. Ne vjerujem da je upalilo. Dao mi je pravo na uvjet samo tako?
"Ne želim da me diraš. U bio kojem smislu te riječi. Možemo razgovarati, ali bez dodira." - na sekudnu stane, a zastim pusti moju ruku upotpunosti. Možda griješim. Željna sam njegovih dodira. Čekla sam toliko dugo da ga ponovno vidim, ali taj čovjek nije dobar. On je hodajuće zlo, a sve što ja želim je vratiti se kući majci. Moram se zaštiti.
"U redu. Dokle god ti poštuješ moje uvjete, ja poštujem tvoje. Kompromis odobren." - kimnem glavom pa se udaljim par koraka od njega. To je bilo lagano.
"Gdje je kvaka?" Nekad mi je jezik brži id mozga. Ovo je bila jedna od tih situacija.
"Nema kvake. Gradimo odnos, rekao sam ti ti." Kimnem glavom, i dalje pomalo u čudu.
"I Alessandra..." - pogledam ga ponovno u oči.
"Ne želim da me gledaš kao čudovište. Vjeruj mi da sve ovo ima vrlo bitan i jako velik razlog." Maknem pogled s njegovih tamnih očiju. Da baš. Naravno da ga gledam kao čudovište, jer ništa drugo i nije. Teško će promjeniti tu sliku, pa taman da iza svega ovoga stoji ne znam kakav razlog.
"Izaći ću na kratko. Moram obaviti nešto. Ako nešto trebaš nazovi me. Dok se ne vratim slobodno se raskomoti, upali TV." Ponovno beživotno kimenm glavom i maknem jedan pramen kose iza uha. Uzme svoj mobitel sa stola, a potom napsti kuhinju pa i kuću bez riječi.
