Alessandra Corbyn
Gdje je taj jebeni Maksimilijan? Od jutra mu se gubi svaki trag. Isprva sam malo lutala kućom, gledala slike, dodirivala vaze... To mi je dosadilo. Pokušala sam gledati TV, ali svi programi bili su na ruskom i nisam razumila ni riječ. Napravila sam krevet, oprala suđe, pospremila suđe, čak sam se i otuširala. Na par sati sam i zaspala, što i nije čudno s obzirom da sam sinoć spavala svega dvadesetak minuta. Pokušala sam dobiti majku mobitelom koji mi je ostavio, ali nisam mogla uspostvaiti poziv van Rusije i to me izluđivalo. Čak sam na sekundu razmišljala i o tome da pobjegnem.
Već sam bila na vratima kad sam shvatila, to je Sakhrakov, a ja sam sam u njegovoj Rusiji. Da pobjegnem i u mišju rupu, Sahkrakov ima čovjeka i tamo. Zato se i nije trudio zaključati vrata. Izašla sam u dvorište. To nije bilo obično dvorište to je bio raj na Zemlji i ne, ne pretjerujem. Sa stražnje strane kuće nalazio se ogroman bazen i jacuzzi. Kraj njega nalazila se sjenica sa stolom i stolicama, pletenim ljuljačkama te svime ostalim što nekome može pasti na pamet.
Do sjenice, nalazilo se veliko parkiralište na kojem su bili parkirani svi Sakhrakovi automobili. Stala sam ispred svih tih bijesnih strojeva i divila sam se. Preda mnom su stajali milijoni i milijoni eura. Taj čovjek evidentno imao je slabu točku na automobile. Imao je Range Rover u crnoj i bijeloj boji, valjda ovisno o raspoloženju. Mercedes G - wagon sa zatamnjenim staklima mi je također privukao pažnju. Tipičan mafijaški automobil. On se nije ni trudio prekriti činjenicu da je mafijaš. Zatim Porshe, dva komada, Macane i Panamera. Audi R8, Lamborghini Urus i... Dragi Bože. Moje oči se prikuju za preljepu žutu ljepoticu.
Ferrari Tesstarosa, i to ni manje ni više u žutoj boji!
To je bio jedan jedini nizak automobil koji sam cijenila. Približim mu se i navirim kroz prozor. Predivna je. Kako izvana, tako i iznutra. Ako išta, Sakhrakov je zaista imao ukus za interijer kuće i u izbor automobila. To mu se mora priznati.
Tako je moj dan proletio diveći se Sakhrakovom bogatstvu i glamuru te životu na viskoj nozi. Samo nigdje tog Sakhrakova. Kako misli graditi odnose i povjerenje ako nikad ne misli biti kući?
Upitam sama sebe uzimajući još jedan gutljaj tog magičnog Chivasa.
Okus mu je bio užasno oštar, užasno jak. Nikada nisam bila netko tko uživa u ispijanju alkohola, ali u ovom momentu ništa drugo mi ni ne preostaje. Vrtim debelu kristalnu čašu u ruci prateći njezin dizajn. I tako ispijem jednu, još jednu pa još jednu, a onda i još jednu. I za čas pred mojim očima soba se počinje okretati, malo na lijevo, malo na desno. Sve moje misli postanu izuzetno smješne.
Ja, Alessandra u Rusiji na Maksimilijanovu zapovijed. Zar sam toliko nisko pala? Da me jedan mafijaš, jedan nitkov drži zatvorenu u njegovoj vili. Jedna ugledna doktorica, jedna dama prije svega. A ne. Ne, ne. Neće moći. Alessandru nitko ne kontrolira. Alessandri nitko ne govori kako da živi, a tek ne što da radi. Dosta je bilo. Ja sam svoj čovjek. Nikakav Maksimilijan, nikakav rus, kakti, meni neće naređivati.
Bacim čašu iz ruke. Ona padne i razbije se u tisuću komadića. Snažan i glasan zvuk propara moje uši i odjekne mojom glavom. Sva osjetila su mi pojačana. Ovaj Chivas je zaista odradio svoje. Ali, ni on me neće zaustaviti. Odlazim. Odlazim doma, kod svoje majke. Nije me briga hoće li me zaustaviti netko od njegovih. Nek se nose, svi od reda.
Ustanem na noge, jedva, te pridržavajući se za zid i prateći zamišljenu liniju polako doteturam do vrata. Obujem svoje cipele te zakoračim još par koraka unaprijed.
"Idem doma i zaboli me za jednog Maksim..." Uhvatim kvaku i krenem ju pritisnuti, ali to već netko drugi napravi i odgurne me od vratiju. Poletim, ali doslovno, odbijena vratima te se moja stražnjica priljubi za pod.
