DVA MINUTA ZA NADOKNADU/završena

5

JOŠKO

Bilo je posve nevjerovatno imati je napokon tu, ispred sebe. Gledati njene oči, držati njene ruke, ljubiti njene usne.

U svakom trenutku sam imao potrebu da osjetim njeno tijelo, samo da se uvjerim da je tu.

Potreba je nadjačala razum i, iako sam obećao sebi da neću nagliti, bacio sam se na nju kao na komad mesa.

Prvo sam je lagano poljubio, čisto da si ispunim želju i osjetim kakvog je ukusa. Ništa neću forsirati, obećao sam sebi.

Djelovala je na mene kao i lijek i prokletstvo- shvatio sam to onda kada sam joj usnama dodirnuo vrat a rukama struk. Privukao sam je bliže sebi, trudeći se da niti jedan djelić nje ne ostane odbačen.

Vrat je bio kao stvoren za moje poljupce i nisam si prosto mogao pomoći. Ruka je sama zalutala pod njenu majicu, onako, nesvjesno.

Palcem sam mazio vrelu kožu, ljubeći je bez daha. Bili smo spetljani, teško smo disali a ja sam prestao razmišljati. Doslovno.

Rukom sam slučajno skliznuo sve do grudnjaka, prste tek ovlaš podvlačeći ispod. Ljubili smo se vrelo i divlje, kao ljudi koji se znaju čitav život.

Sa njom sam imao taj osjećaj, ispravnosti i dragosti. Lagano sam poljubio vrele usne, pa se vratio na vrat a onda je ona zajecala i ja sam se zaledio.

Jebote, pomislio sam.
Jebote.

"Leona?" Trebala je sva snaga ovog svijeta da se vratim u normalan položaj, da je prestanem pipkati i odvratim misli od... onog. Ili sam bar ja tako mislio: sve je stalo onog trena kad vidio slapove na njenim obrazima.

"Oprosti, oprosti, oprosti, oprosti! Hej, izvini!" Pokušao sam obrisati suze, ali nije se dalo. "Srećo? Leona?" Primim je za obraze i natjeram da me pogleda.

"Pričaj samnom, molim te." Kažem joj očajan. Nikada se nisam ovako osjećao, sjebano i uplašeno. Ona blago, tek reda radi klimne glavom pa se odmakne od mene.

"Leona?" Ruku spustim na golo koljeno, međutim, kada se odmakne skopčam šta bi moglo biti po srijedi. "Jesam li pretjerao? Mislim, znam da jesam, ali-"

"Nisi ti kriv. Ja sam." Kaže. Potom okrene lice od mene pa dlanom obriše suze. "Leonice? Pričaj, molim te."

Primim je za ruku a ona izdahne: "Ne želim spavati sa tobom. Mislim, želim, ali ne sad- ne želim ti biti jedna u nizu. Mislim... Mislim..." nervozno krši prste a svako pucketanje me natjera da se trznem.

Leona je sagnula glavu i dlanovima pokrila lice. Crvenilo je oblilo njene obraze, a ja sam napravio najbolje i najpametnije što sam mogao: njeno sitno tijelo sam prigrlio uz svoje.

Želio sam da prestane plakati.

Nisam želio da bude tužna ili da se loše osjeća. "Jesi se imalo smirila?" Upitao sam je nježno, mazeći je po glavi. Klimnula mi je u vrat pa, nakon što utisnem kratak poljubac u njenu glavu, je natjeram da me pogleda.

"Znaš li kakve si gluposti upravo sad nalupala?" Upitam. "Nisa-" Kad krene negirati, prevrnem očima.

"Ne laži. Kakve si ti gluposti u stanju lupiti, ja to za života nisam čuo. Kakav one night stand, jedna u nizu, zabava za jednu noć?" Osjetim kako i sam crvenim, ali stvari su se morale izvesti na čistac.

Morala je znati da nisam od tog posla.

"Leonice, nisam takav.
  Svega mi. Nikad na tebe nisam gledao tako. Jednostavno me prejako privlačiš, ali u isto vrijeme imam potrebu da mi budeš dobro. Ne želim da, počevši od sad, ikad više plačeš zbog mene. Trebam te, želim, ali sve u svoje vrijeme anđele."

Kažem joj, pa je pomazim po obrazu.

"Ne bih nikad spavao s tobom u jebenom Kataru." Dodam. "Znam kako ovo zvuči  međutim; želim biti u mogućnosti da te ne puštam tri dana iz sobe. Ovde je pitanje vremena kad će Dalić uletiti."

Poljubim je u ruku, pa u obraz. Nemalo se iznenadim kad me zagrli, pa na tren pogledam u vrata: šef je znao vrebati neprijatne trenutke da nam uleti u sobe.

"Hajde." Kažem. "Obriši suze. Idemo igrati FIFU." Ona me pogleda zbunjeno: "Nisam nikad igrala." Rekla je kratko, a ja se nasmijem. "Još će slađe biti kad te pobijedim. Da postavimo opkladu?"

Upitam je dok se kikoće.

"Mhm. Pazi samo ko će plakati na kraju." Doda sad već opušteno. Upalim TV, stavim igricu i smjestim se kraj nje sa dva džojstika. Odaberemo timove, a ona postavi uloge: ko bude izgubio dobija šamar.

Odabremo timove, a ona me ne pusti da igram za svoju zemlju. "Nisi fer!" Kažem. Argentinu ne bih odabrao ni u snu, a evo opet- žena od 165cm me prisilila na to.

Zavalim se na krevet pa je pustim da malo vodi, samo kako bih joj na kraju dao tri gola. "Nisi fer!" Kaže ljuto. "Imao si jači tim!" Galami veselo na mene, pa me pogodi jastukom. Potom baci i džojstik koji mi promaši glavu za malo.

"Hej!" Kažem, kao uvrijeđeno. Leona se snuždi: "Oprosti." Kaže tužno. "U redu je, hej." Pomazim je po nozi. "Hoćeš revanš?" Ponudio sam, a ona je odmahnula glavom: "Sad sam malo gladna, a i moram sa curama uskoro ići."

Kaže. "Onda da ja uzmem svoju nagradu?" Upitam. Ona blago ustukne: "Sad sam se pokajala što sam nesto takvo predložila." Zagrize usnu. "Pa moram." Slegnem ramenima. "Ja samo želim biti pravedan. I ti bi mene udarila."

Približim joj se, dlan spustim na golo bedro a ona sklopi oči. "Korigujmo dogovor onda." Predložim a ona brzo otvori oči. "K-kako?" Dlan pomaknem naviše a, kako u njenim očima ne vidim ništa sem znatiželje, odlučim stati tik malo iznad njenog koljena.

"Mogu li te poljubiti?" Nosom dodirnem njezin, a ona se nasmije opijeno. "Mhm."

Jezikom licnem njenu donju usnu, a kad svoje prste zaplete u moju kosu, znam da nema nazad.

Poljubim je kratko, a ona se smrkne: "Još." Traži a ja nesebično dajem. Bojim se ako nam promijenim položaj, napraviću grešku i ona će završiti u krevetu samnom umjesto u obilasku grada.

Leona je ta koja prekine poljubac, pa glavu nasloni na moje rame. "Hvala ti." Šapne. "I drugi put, anđele."

I samo tako; prvi put se vidimo a već mi je u krvi. Teče mi venama, a čini se da mi nigdje nije bilo ljepše kao sad kraj nje.

Zagrlim je jače, iskrenije i molim se samo da smo na istim tračnicama. Jer, ako mi ode kad ovo prođe, mislim da neću preživjeti. Figurativno govoreći.

Ako ode, bit će to bol jači od svih lomova nosa- nos zaraste. Slomljeno srce, nikad.

Mili Bože, pomislim. Šta se ovo dešava?

....

leonagvardiol ❤️