DVA MINUTA ZA NADOKNADU/završena

13

Svo vrijeme sam imala osjećaj da sjedim na iglama.

Joško me idalje ignorisao, međutim, svaki put kad bi Josip progovorio ili mi se direktno obratio ovaj bi ljutito i nimalo suptilno otpuhnuo.

Krajem oka sam spazila kako ga Andrej ćuška da se smiri jer se ništa ne dešava. "Nego, Leonice, šta se nećemo slikati?" Josip je očigledno vidio isto što i ja; mali smiješak u kutu usne mi je dao do znanja da otvoreno provocira Joleta.

"Marija?" Pozvala sam lijepu reporterku, pa joj pružila svoj mobitel. Bez ijedne izgovorene riječi je znala šta treba raditi; brzo mi je naredila da se primaknem Juranoviću kako bi slika ispala što bolja.

Ovaj kao da je jedva dočekao- rukom me obgrlio oko ramena pa na njega oslonio svoju glavu. "Top!" Prokomentarisala sam kad je okrenula telefon k meni; i stvarno sam to mislila.
"Da vidim?" Josip se prignuo preko mene glavu naslanjajući o moju, samo kako bi me primio za ruku da okrene telefon prema sebi.

"Uuu topčina." Kaže a ja se složim. "Izbaci na story i označi me." Namigne, pa podigne čašu i kucne o moju. "Budem kasnije."

Napravimo dogovor a onda me Marija prisili da se zamjenimo za mjesta, kako bih se mogla uslikati sa Joletom. "Ja..." Znala sam da sam pocrvenila dok sam sjedala bliže njemu.

"Ajde, ajde." Oglasila se i Kata, nju je ovo sve previše zabavljalo. "Ne ujedam." Dobacio je i on, malo raspoloženiji, dok je okretao stolicu da sjedem.

"Bar ne puno." Šapnuo je kad sam se smjestila. Pocrvenila sam na tu opasku; krajem oka sam uhvatila Lovrenov smiješak i znala sam da ga je čuo. "Dođi."

Rukom me je obgrlio oko struka, krako me ljubeći u glavu. Isprepleo je drugu ruku sa mojom i nježno je spustio na svoju nogu, pa pogledao ka Mariji koja je držala telefon. "Može?" Sinhronizovano smo joj klimnuli i ona se nasmješila: "Smiješak!"

Telefon je proizveo zvuk specifičan za kameru telefona, blic nas je malo zaslijepio a Mara je ciknula od sreće jer je- po njenom- slika bila remek djelo.

Pocrvenila sam a on se ponosno nasmijao, klimajući joj potvrdno: "Mora biti, ako sam ja na njoj." Namignuo je, pa se odmaknuo od mene.

Pomaknuo je ruke s mene i ja sam se u trenu osjetila golo. Poput malog djeteta sam krišom pošla tapkati ispod stola, ne bih li došla do spasonosnog dodira.

"Šta radiš?" Upitao je tiho a val stida me naglo oblio; osjećala sam se poput djeteta uhvaćena sa prstima u slatkišima. "Izvini." Rekla sam tiho, a on je odmahnuo glavom. "Šta je bilo?" Ponovio je i ja sam zagrizla usnu pa mu pružila ruku: "Molim te?"

Rekla sam postiđeno i on je izdahnuo. Joško se nasmijao slatko: "Mislio sam da tražiš nešto drugo, pa gledam šta ti bi."

Veliki dlan poklopi moj, isplete naše prste i ruke spusti na svoje krilo. Svo vrijeme je palcem radio nježne krugove, smirujući me još više.

"Hvala ti." Šapnem mu i on se nasmije. Nježno me, pred svima, poljubi u sljepoočincu i privuče sebi. Nisam se bunila, iako me je bilo stid. Bilo mi je drago što nema problem da mi javno drži ruku, pokazuje da mu je stalo.

Nije bio od takvih ljudi; bio je bolji.

"Leonice, kako ti se čini Katar?" Dalić, koji je sjedio suprotno od mene, me upitao. Slegnula sam ramenima: "Fino je. Kate i ja cemo se vratiti jednog dana, da vidimo i obiđemo više."

Odgovorila sam kratko i pristojno, pa uzela gutljaj soka. Dalić je klimnuo: "Naravno, niste ni mogle vidjeti mnogo ovih dana zbog ograničenog vremena. Jeste bile u muzeju?"

Odmahnula sam glavom: "Ako sve bude u redu, sutra ćemo prije leta." Joško mi je u opominjućem tonu stisnuo dlan: "Šefe, pošto nam je sutra slobodan dan; je li u redu ako odem s njima do aerodroma?"