DVA MINUTA ZA NADOKNADU/završena

EPILOG

tri mjeseca kasnije

Nikada mi brak nije igrao bitnu ulogu u životu.

Nikada nisam bračnu zajednicu smatrala konačnim ciljem jedne veze; uvijek su poštovanje i ljubav prednjačili. Nije mi bilo cilj života biti nečija žena, zvati se nečijom suprugom.

Međutim, čovjek kojeg znam tek godinu dana mi je promijenio mišljenje u samo tri dana. Joško je moj svijet izvrnuo, unio nemire i ostvario tihe želje o kojima sam samo mogla maštati u tišini.

Nismo se sramili onog drugog, naših želja i potreba. Odluka o braku je došla faktički preko noći, onog dana kad se vratio iz Katara.

Polutrijezan mi je došao na vrata, probudio pola zgrade i sa sve skupa prstenom kleknuo pred mene. Nisam pridavala tome na značaju, misleći da je u pitanju pijani hir- ništa mi drugo nije imalo smisla.

Nisam mislila da je toliko lud pa da me zapravo hoće ženiti. Jutro je zapravo pokazalo koliko sam u krivu i da smo to zapravo mi; dovoljno ludi da se odlučimo za korak koji vodi na ludi kamen.

Ležali smo u krevetu, sami u našem svijetu nakon dugih petnaest dana. Njegove oči su mi nedostajale više nego išta i, zapravo me ništa nije moglo odmaknuti od njega.

"Leona, daj. Samo dvije minute?" Tražio je i ja sam izdahnula. "Ajde." Teško sam odlučila. "Dolazim odmah." Namignuo je šeretski, pa teturavo otišao u toalet. Tri minute kasnije se vratio, u ruci noseći svoje hlače koje je pokupio s poda dnevne sobe; preturao je po džepovima.

"Šta je bilo?" On odmahne glavom. "Izgubio sam nešto." Kaže mi zabrinuto. "Hm?" Upitala sam ga, pažljivo sjedajući i povlačeći jorgan preko grudi.

"Ništa. Am, idem nam po doručak, šta ti se jede?" Odjednom je bio sav smotan, a ja sam zbrojila dva i dva. Prije nego što je otišao, otvorila sam ladicu:"Da ne tražiš ovo?"

Gađala sam ga kutijicom i on je vidno odahnuo:"Otkud tu?" Slegnula sam ramenima. "Pala ti je kad si se skinuo pa sam je ja sklonila da ne bi neko nagazio na nju i polomio je."

Jedan tren je gledao plavu kutiju za nakit, puštajući zavjerničkom osmijehu da mu zaigra na licu. "Plašiš me, čovječe. Smješkaš se kao psihopata. " Rekla sam iskreno, a on je odmahnuo glavom.

"Leona?" Pozvao me smireno, privlačeći moju pažnju. Pažljivo je zakoračio prema meni, u tri koraka prelazeći distancu između nas. "Hm?" Bila sam sva zbunjena, u prvi mah ne znajući šta hoće.

"Jole, št-" Idiot se spustio kraj mene, sjedajući na rub kreveta.

Potom je polako otvorio kutijicu pa je okrenuo ka meni:"Ja znam da je ovo trebalo biti romantičnije. I ljepše. I ne nakon mjesec dana poznanstva. Međutim u glavi mi zvoni kako pravi dođu preko noći i samo znaš da je to- to.

S tobom želim sve. Sad i odmah. Šta god da mi kažeš, biću najsretniji čovjek na svijetu. Voljet ću te bezuslovno, zauvijek. Leonice, dušo, učini me najsretnijim. Hoćeš li mi biti žena, anđele?"

Bio je suguran u mene, sebe. Nas.
Držao me je za ruku, gledao u oči i čekao; davajući mi svo vrijeme svijeta da odlučim.

"Jole..." pomazim ga po licu, pa ukradem kratak poljubac. "Volim te."
Šmrcnem, pa obrišem suze. "Jel me to odbijaš?"

Upita zabrinito, a ja se zakikoćem:"Nikad. Mislim da na svijetu nema srećnije žene jer je dobila šansu da bude tvoja do kraja života."

Rasplakali smo se oboje; dobila sam prsten a tri mjeseca kasnije oblačim vjenčanicu. Niko nije shvatao našu žurbu, ali između sezona smo imali najviše vremena. Sljedeća mogućnost je bila tek za dvije godine i, dok je to našima bilo okej nama je bilo previše.

"Mačko, jesi spremna? Uopa!" Moja kuma i djeveruša, Kate i Marija, su ušle u sobu noseći u rukama podvezicu. Bila sam protiv toga, ali njihova ideja da mi to skine kasnije kad budemo sami je bila okej.

"Izgledaš kao milion dolara, ima onaj tvoj da umre. Sigurno nisi trudna? Mislim, kad se ženite nagl-" Marija je pokrila trabunjava usta moje drugarice:"Šuti idiote, pusti je. Izgledaš jebeno." Namignula je i ja sam se nasmiješila.

Sat vremena kasnije, sve je bilo došlo do svog finala; upravo sam mu govorila da, dok nas smrt ne rastavi.

...

Prva stvar nakon uspješnog sklapanja braka jest bilo kačenje storija- ovaj, rezanje torte. Proslava je tekla najdivnije moguće; jelo se, pilo i slavilo dugo u noć. Malo nakon ponoći smo se odlučili iskrasti od naroda i, zapravo, upriličiti vlastito slavlje.

Devet mjeseci kasnije na svijet je došla Anja, najljepši novogodišnji i rođendanski poklon svom tati- sve nas je iznenadila sedam dana prije njegovog rođendana. Nekako se odmah znalo da ćemo imati veliku porodicu.

Kao da je nepisano pravilo bilo kako ljudi koji mladi postanu roditelji moraju imati više od troje djece. Nakon što je Anja napunila dvije a mi 23, složili smo se da bi bilo lijepo da naša miljenica dobije brata ili sestru.

U potpunosti smo isključili blizance, samo da bi se rodili Petra i Nikša. Sa 25 smo odlučili da je troje djece dosta, a onda se desila naša peta godišnjica braka i Jakov.

Nikome nije bilo jasno kako smo uspijevali lagano funkcionisati kao šesteročlana porodica, međutim, nama je to bilo najljepše ostvarenje u životu.

Ni njegovi trofeji ni moje novinarske nagrade se nisu mogle mjeriti sa zagrljajima naših klinaca. Bili su nam najvrijednija nagrada života, baš kao i ljubav koju smo osjećali jače nego na početku.

Imali smo sve što smo željeli i sanjali, pa i više. Svako jutro u kom smo se probudili kraj onog drugog je bilo blagoslov.
...

"Ljubavi?" Bilo je to jedno od onih jutara kada je graja u kući bila stišana, bila je nedelja.

Bake i tetke su pokupile klince da bi mi bili malo sami, sam Bog je znao kako nam je to trebalo.

"Hm?" Sjedili smo u kuhinji i pili kafu a ja sam tražila način da mu kažem kako je šesteročlana porodica upravo poslala sedmočlana.

Dobro, ne upravo; desilo nam se na putovanju u Španiju kako bi proslavili prvu dekadu braka. Nismo mislili, on je navalio na mene kao da sam mu desert života i sad je test bio pozitivan. Nijedno nije mislilo, ustvari.

"Leonice? Šta je bilo?" Upitao je sad zabrinuto i ja sam teško izdahnula- svaki put je bio sretan; ali šta ako je peto dijete kap koja preliva čašu? Anksiozno sam se uhvatila za rub stola i on se smrknuo. "Leona? Plašiš me ljubavi."

Primio me je za ruku, navodeći da ga pogledam u oči. Na stolici kraj mene je stajala ukrasna vrećica sa slatkim patikicama i njegovim mini dresom koji je imao #5 na sebi.

Nesigurno sam mu je pružila i trajalo je jednu vječnost dok je odreagovao- ogroman osmijeh se razlio lijepim licem, pa me pogledao zaprepašteno: "Anja je upravo dobila okladu, ženo." "Molim?"

On odmahne glavom: "Primjetili smo da si malo odsutna zadnjih dana, ja sam mislio da si bolesna; da je posao ili da me čak ostavljaš i onda je naša pametnica došla i rekla kako je mama samo trudna opet, i da sam ja amater jer ne znam prepoznati simptome nakon četvero djece i trudnoće." Prevrnuo je očima a ja sam se nasmijala.

"Okej si sa ovim, znači?" Upitam nesigurno, a on se nasmiješi. Raširi ruke pa me prigrli: "Mi smo tim. A dijete uvijek možemo dati nekome ako nam se ne svidi, znaš?" Poljubi me u glavu, pa ostanemo tako zauvijek.

On je bio moj ride or die, moja nadoknada života; moje sve. Ponekad mislim da, da nisam dala pravi odgovor ne bi smo bili ovde di smo sad- međutim, duboko u sebi znam da bi smo našli put do onog drugog.

Ljubav uvijek nađe put.

K  R  A  J