Loše djevojke <- END!

14.

Sutradan, sve je bilo u romantičnom tonu. Stalno smo se s malenom ljubakali, grlili. Bili smo kao tinejdžeri. Imala sam svoj termin kod psihijatrice i psihologa gdje sam se otvorila na temu moje i Juliove intime.

„Ivy, vrijeme je da svoje zidove i barijere počneš spuštati. Dosta dugo ih držiš visoko. Nemoj da ti na kraju bude prekasno. Ne želim te plašiti, ali i muškarci imaju svoje potrebe. Tebi nije došla potreba da budeš sa njime?" – rekla mi je psihijatrica Monica.

„Naravno da želim! Prvi puta sam to željela s njime napraviti prije tjedan dana, a sinoć se zamalo to dogodilo." – odgovorila sam Monici.

„Zamalo, što te spriječilo?" – upitala me.

„Paaa, ne znam. Kao da imam neku blokadu. Kako to da objasnim..." – nastavila sam odgovarati.

„Da, Ivy. To su upravo ti zidovi o kojim sam ti ranije objašnjavala i pričala. Sam proces kreće od tvoje glave. Znam da je teško zaboraviti sva događanja, ali sve se dobro završilo. Clara je živa, Julio je tu, malena je tu, baka je tu, Juliovi roditelju su tu. Svi smo tu za tebe i to moraš shvatiti." – trudila se Monica.

„Vidim i znam to. Osjećam također." – tada sam odlučila polako spuštati svoje zidove kako je rekla Monica. Polako se i bliži dan našeg dana vjenčanja. A naša strast je prštala da bi ju i slijepac vidio. „Monica, hvala ti. Vidimo se sljedeći tjedan." – pozdravila sam se s njom.

„Vidimo se i nadam se da ćeš imati sljedeći puta lijepe vijesti za mene." – uputila mi je na odlasku.

Dolazim kući, otvaram vrata.

„Eeeej, dobro nam došla!" – svi su viknuli u jedan glas. Bili su svi moji najmiliji i najdraži. Baš se poklopila sa Monicinim riječima. Večerali smo zajedno uz puno smijeha, priče. Nitko nije spomenuo ni slovo o otmici, nitko mi nije pitao apsolutno ništa. Time su mi i pomagali da što prije to izbacim van iz svojeg života. Clara se potpuno oporavila. Otvorile smo ples večeri, baš kao najbolje i najiskrenije prijateljice jer smo to i bile od samih početaka. Zaboravimo ono sa policijom 😉 . Maločas došao je Julio sa malenom i ples smo mi nastavili. Moja malena Marie i Clarina malena Larissa, bile su zvijezde večeri zajedno s bakom. Bilo je već tri sata ujutro. Malene smo smjestili u dječju sobu. Kao da su povezane pupčanom vrpcom, tako su spavale. Clara je otišla kući. Baka zaspala u dnevnoj. A Juliovi roditelji su otišli oko dva sata.

„Ljubavi, vrijeme je za počinak." – rekao mi je Julio, uhvativši me za ruku i krenuo prema sobi.

„ Slažem se." – odgovorila sam mu.

„Mislim da je došlo vrijeme da prijeđemo na ...." - promrmljala sam i prošla mu prstima preko obraza. Stajala sam tik uz njega. Mogao sam osjetiti kako uzbuđenje u njemu iz trena u tren raste. „Želiš li to? - upitala sam ga jedva čujno. Lijepo me lagao zabacio na krevet.

„Želim, više nego ikada. Zatvori oči!" – naredio mi. Iznenada na svom golom trbuhu osjetila sam njegove ruke. Te divne drhtave prste kako se pomiču prema samom rubu vlasi među njenim nogama.

„ Oh, a ... neka radi što god želi, neka radi ... „ – mrmljala sam u sebi. Oči su mi i dalje bile zatvorene. Baš sam se opustila i prepustila. „Molim te, radi što god hoćeš, samo učini to više ..." – uzdahnula sam glasno. Konačno me okrenuo prema sebi i stisnuo. Utisnula je u njega svoje žedne usne, onog užitka. Ležali smo tako preplavljeni osjećajima, da bi se on spustio na koljena. Zaronio je glavu među moje noge i pohlepnim usnama i palucavim jezikom nastavio istraživati. Moje su ruke stale mrsiti njegovu kosu i kad se naslonila na njega, mogao je osjetiti tekućinu koja je bila tako divno prijemčiva pod prstima. I njezin miris. Ljubio me divlje i nemilosrdno, odgovarajući na njene podražaje. Iako je želio još odugovlačiti, ni on više nije mogao, eksplozija je bila blizu.

Zabio ga je u nju takvom žestinom za kakvu nije ni znao da je sposoban. Nadolazilo mu je opet i opet, silovito, divlje, nezasitno.

Nisam ni ja bila smirenija. Bacala se na njega kao što se izgladnjela životinja baca na komad sočnog mesa dok se nije našla tijesno obgrljena njegovom snagom.

Više se nismo suzdržavali. Naši vriskovi morali su biti tiši od stvarne strasti koje su osjećali. Nakon pola sata sustiže ga val. Velik poput eksplozije i spreman da izazove novi, glasan urlik. Baku nismo probudili jer je čvrsto spavala. Pa još jedan, i još jedan. Izbacuje ga u orbitu, u neke nove dimenzije. A onda i mene probode. Silno, silovito. Osjećam kako mi se tijelo počinje nekontrolirano tresti u sve jačim naletima. Julio se baca na leđa i oni svršavaju gotovo istodobno, u klinču isprepletenih udova, nekontroliranih trzaja, kolopleta uznojenih tijela ... Leže slijepljeni, znojnih i iscrpljenih tijela, luđački se bore uhvatiti zrak. Vrijeme je stalo. Bila je to savršena noć. I još savršenija od bilo koje strasti ... Jer, Julio će ujutro vidjeti moje luđačke ljubavničke ugrize. Tragove moje strasti koje nisam mogla kontrolirati.

Strast je buktala iz dana u dan. Psihijatrica je bila presretna zbog novosti, a ja još više jer sam time spasila sebe što sam spustila zidove i sasvim sa sigurna da sam spasila i našu ljubav.

Došao je i dan kada ćemo oboje reći sudbonosno „DA!".

„Julio, uzimaš li ti ovdje prisutnu, Ivy, za svoju ženu? – upita svećenik.

„UZIMAM." – veoma glasno odgovori Julio, sve je odjeknulo njegovim odgovorom.

„Obećavaš li joj vjernost u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti...?"

„OBEĆAVAM!"- viknuo je . A i samim time zaustavio je svećenika usred rečenice.

„Mladencu nam se žuri."- osmjehnuo se svećenik i nasmijao sve ostale prisutne. „Ivy, žuri li se i tebi?" – obratio mi se. Na to sam namignula.

„Ivy, uzimaš li ovdje prisutnog gospodina Rodrigeza za svoje supruga?" – pitao me veoma brzo.

„Uzimam!"- odgovorila sam na način kao i Julio da je i moj glas odjeknuo.

Marie i Larissa su donijele prstene.

„Gospodine Rodrigez, možete poljubiti mladu."- rekao je svećenik. A Julio nije mogao dočekati. Poljubac je bio veoma dug, odjeknuo je veliki pljesak.

Godinu dana nakon vjenčanja došla nam je prinova, maleni Jack. Moja malena djevojčica je bila jako pažljiva i pomagala mi je oko svojeg brata kao prava odrasla djevojka. Bila sam jako ponosna na nju. A Julio je bio jako pažljiv otac. Nije radio razliku između malene Marie i Jack-a. Odselili smo se, ali njegovi su uvijek uskakali i pomogli oko djece. Nitko nije nikada osjetio da Marie nije njegova.

Julio i ja imali smo uspona i padova. I da... nisam promijenila svoju boju kose – sjetivši se plave perike stavljene na prvom našem „spoju" u klubu „Movies. Bilo je između nas svađa i svađica kao i u ostalim brakovima. Kako u vezi tako i u braku uvijek mora biti kompromis! Zapamtite jednu stvar, brak u kojem „sve štima" i u kojem je „sve u redu", u kojem „nema problema", to je lažan brak pun problema i u takvom braku uvijek postoji treća ili četvrta osoba. Julio i ja, koliko god smo se posvađali, nismo to skrivali. Ali nije ni za to znao čitav svijet. Što manje ljudi zna, to je ljepše! Zajednički smo sve to rješavali uz dogovore. U braku mora biti kompromisa! 😊 <3