The Chosen One [ON HOLD]

5.poglavlje

Probudila sam se u šest i dvadeset. Tata je gubio živce: „Zakasnit ćemo. Nećemo stići. Jade, požuri! Nora, izgledaš super, nema potrebe za uređivanjem... Neee, Jade, izađi iz kupaonice! Cure, izludit ćete me!!!"
Steven je jeo pahuljice i igrao playstation.
„Nemoj zapaliti kuću", viknula mu je mama na izlasku.
„Ne zovi Carlosa, taj mali uvijek napravi nered", govorio je tata.
„Ljudi, nisam beba!", odgovarao je on, „boooook!!!!!"
Ušli smo u auto, i u prtljažnik ubacili moj kofer. Obukla sam plave tajice koje su imale print traperica, te novu bijelu majicu na jedno rame. Kosu sam skupila u visoki rep.
Ubrzo smo bili izvan New Yorka, te smo išli u Philadelphiju. „Zar je ta škola u Philadelphiji?", zbunjeno sam gledala mamu.
„Ta škola je u Orcusu (Orkusu)."
Ispričala mi je sve o tom selebskom gradu za kojeg nedoni ne znaju. Uglavnom, rekla mi je da ću često čuti riječ nedoni u školi, što znači obični ljudi, koji nemaju moć da vladaju elementima i nemaju dar. Oni ne znaju za naš svijet, i tako treba da ostane.
Napokon smo došli do neke male uličice koja je bila dovoljno široka da kroz nju prođe automobil. Došli smo do visokih vrata koja kao da su se pružala beskonačno u nebo. Čuvao ih je stražar. Na vratima je pisalo: BELSUES organizacija - očuvanje okoliša.
Kada je vidio mog tatu uskliknuo je: „Robert! O, Bože! Kako se dugo nismo vidjeli!"
Tata je izašao iz auta i prijateljski zagrlio stražara: „Nicolas, stvarno je dugo prošlo... Upoznaj moju obitelj!"
Mama i ja smo izašle iz automobila i rukovale se sa stražarem: „Drago mi je, ja sam Nora", veselo je govorila moja mama, „a ovo je naša kćer Jade."
„Drago mi je upoznati vas.", smijao se Nicolas. „A je li Jade..."
„Seleb je", dovršio je moj tata.
Nicolas se nasmijao od srca: „Oh, predivno! Koji tvoj element?"
„Voda", odgovorila sam.
„Savršeno!", govorio je Nicolas. „Mislim da bi bilo vrijeme da vas pustim u Orcus."
I zamahne rukom. U tom se trenu riječ BELSUES pretvori u raskošno napisano SELEBUS, a ostatak riječi izblijedi i nestane. „Dobro došli!", uzviknuo je.
Pogleda ima li koga iza nas pa, nešto dugo promrmlja, a odraz vrata se izgubi. Čini se da je to bila samo krinka koja zavara znatiželjne nedone. Vrata su bila zaštićena još nizom čarolija, a kada napokon sjednemo natrag u auto, zemlja se na mjestu vrata podigne, i mi prođemo kroz laganu maglicu. Nicolas je veselo mahao iza nas.
Širom sam rastvorila oči. Sve je izgledalo tako savršeno. Grad je bio ogroman. Na svakom uglu je bilo nepregledno zelenilo, cvijeće, stabla, o kojima se brinulo nekoliko seleba čiji je element bio zemlja. Na trgu je bila fontana, a na svakom uglu bilo je mnoštvo dućana, knjižnica, restorana, kafića, čak i nekoliko hotela. „Mama, zašto mi ne živimo u Orcusu? Mislim, svi smo selebi..."
„Ali ne možemo biti sigurni da je i Steven seleb. Ako se pokaže da je, sigurno ćemo napustiti NYC i preseliti se ovdje", govorila je mama.
Nakon što smo prošli i kroz središte grada, ispred nas se pojavila praznina. Potpuna praznina.
„Pričekajte me", rekao je tata.
Izašao je iz auta. Selebus contrivinus! Mrmljao je i odjednom, rukama razgrnuo maglu. I iza te praznine pojavio se ogroman dvorac. Vratio se u automobil i nastavio cestom do dvorca. Ja sam zinula od oduševljenja. „O-ovo je m-moja škola?"
„Da", sasvim opušteno odgovori tata. „Zaštićena je svime i svačime. Svim mogućim čarolijama. Vidjela si da sam na ulazu iskoristio svoj element. Uvijek trebaš dokazati da si seleb."
„Ali ja ne znam kontrolirati vodu. Kako ću izaći iz dvorca?", bila sam potpuno zbunjena.
„Naučiti ćeš. Uostalom, odakle ti da ćeš izlaziti iz dvorca? Barem ne sama."
Stigli smo ispred dvorca. Tu je bilo mnoštvo automobila. I svi su bili mojeg godišta. „Jade!"
Čula sam da me neko zove dok sam vadila kofer iz prtljažnika.
„Stephanie!", ugledala sam je. „Već si stigla?"
„Da, prije 15 minuta. Mislila sam da nećeš doći", uzbuđeno je govorila.
„Ma daj, ja da neću doći?", smijala sam se.
Izvadila sam kofer a mama me izljubila i izgrlila pred svima: „Čuvaj se. Budi sa Stephanie. Kada dođu da te potpišu, reci im svoje ime, prezime,... Ne..."
„Mama, snaći ću se", smijala sam se, „Stephanie je sa mnom. Vi idite kući, javiti ću vam se..."
„Mislim da to neće biti moguće", rekao je tata, „zabranjeno je koristiti mobitele. Možeš jedino dvaput tjedno preko školskog telefona."
„Zar sam u zatvoru?", naljutila sam se.
„Mjere opreza su maksimalne. Volimo te dušo. Zabavi se. Javi nam se svakog tjedna dvaput. Da znamo što se događa!"
Još su me nekoliko puta izgrlili i izljubili da mi je postalo neugodno. Stephanie je strpljivo čekala sa svojim koferom. Kada su i moji roditelji otišli rekla mi je: „Bit će nas četvero u sobi. Mi smo učenici prve godine, i raspoređene su cure i dečki. Čini se da će nas ove godine biti 30-ak."
„Ti si stvarno upućena u sve to", smijala sam se.
„Pa, mama mi je sve ispričala o tome. I, povukla je neke veze..."
„Koje veze?", sumnjičavo sam je upitala dignuvši desnu obrvu.
„Pa, da znaš, budemo u istoj sobi...", cerekala se Steph.
„Za to trebaju veze?! Ja sam mislila da mogu birati s kim ću biti u sobi!"
„Da, baš... Četiri nasumične djevojke budu u istoj sobi, a mama je malo sredila, ne znam kako ni s kim, da budemo skupa nas dvije. Nakon mog dugog moljakanja.", namignula je.
„Učenici, prva godina, ovdje!", vikala je neka starija gospođa, pristojno odjevena, s crnom dugom kosom svezanom u punđu.
Stephanie i ja smo se uputile sa svima do nje. Prvo smo joj trebali predati mobitele. Neki dečko, čini mi se da ga zovu Lois, je rekao da nema mobitel, i za to upao u gadnu nevolju. Gospođa ga je prozrela i naredila da joj odmah da mobitel jer će mu inače uši izvući. Zapamtila ga je i rekla da neće dobro proći.
„Na kraju školske godine, svi ćete dobiti natrag svoje mobitele, neoštećene. Dotad ćemo ih čuvati na sigurnom", govorila je prodornim glasom.
Ušli smo u unutrašnjost dvorca. Strop je bio ogroman, a hodnik raskošno ukrašen različitim reljefima. Svijeće su obasjavale hodnik, a čula sam kako netko govori: „Možda vidimo i Harry Pottera!" To je izazvalo ogroman smijeh. Mislila sam da je cijeli dvorac obasjan svijećama, ali ne, činilo mi se da sam iz soba znatiželjnih učenika na vratima vidjela kako je obično svjetlo u sobi. „Ovdje ostavite kofere, i ne brinite, pronaći ćete ih u svojim sobama."
Ušli smo u kantinu, ukoliko se to uopće može nazvati nekom vrstom kantine. Bilo je bezbroj stolova, a za svakim stolom bilo je mjesta za četvero osoba. Strop je bio visok nekih sedam metara, a nešto slično pultu sa hranom prostiralo se kroz cijelu širinu prostorije. Trenutno u njemu nije bilo hrane, jer nije bilo ni učenika. Gospođa nas je provela još malo kroz dvorac i zatim na kat: „Oprostite što se nisam predstavila, ja sam gospođa Rowen. Ja sam pazikuća u ovom dvorcu. Morate znati osnovna pravila i naputke u ovoj školi (čitala je s nekog papira):

-NAKON 10h NAVEČER GASU SE SVA SVJETLA
-NAKON 10h NAVEČER ZABRANJENO JE LUTANJE ŠKOLOM
-DORUČAK JE U 8 SATI UJUTRO, A PREDAVANJA POČINJU U 9 I TRAJU DO 3 SATA POSLIJEPODNE (OSIM UČENICIMA KOJI SE UPISUJU U RAZLIČITE SPORTOVE, ONI ĆE DOBITI INFORMACIJE O TRENINZIMA I SL.)
-PAUZA ZA RUČAK TRAJE POLA SATA U KANTINI (OD 13:00 DO 13:30)
-ZABRANJENO UPOTREBLJAVANJE VLASTITOG ELEMENTA U HODNICIMA ŠKOLE
-VEČERA JE U 20h I TRAJE DO 20:45
-KNJIŽNICA RADI PONEDJELJKOM, SRIJEDOM I PETKOM OD 9 UJUTRO DO 6 POPODNE I NALAZI SE NA DRUGOM KATU
Zatim je podijelila svima papire s pravilima, i dala nam rasporede. „Još nešto prije nego što dobijete plan škole. Zaboravite smucanje po hodnicima u gluho doba noći, jer je to kažnjivo. A sada, uzmite i plan škole i učionica kako bi znali gdje će vam se održavati određeni predmet. Sada je 8:15, u 9:15 vas očekujem u velikoj dvorani pokraj kantine. Tu će vam još par riječi dati i ravnateljica. Imate plan škole u rukama. Nadam se da će ga svi od vas znati upotrijebiti", rekla je oštro gledajući Loisa kako nespretno traži svoj plan škole koji mu je sada ispao iz ruku i odletio negdje među masu učenika. „I to je to. Raspakirajte se i upoznajte sa svojim cimerima."
Zatim je pucnula prstima, a svakom od nas je u ruke doletio ključ sa brojem sobe. „Sve sobe su na ovom katu", dodala je, „Nadam se da ćete uživati!"
Okrenula sam ključ. Na njemu je pisalo soba br. 215, a Stephanie je u ruke doletio ključ s istim brojem sobe. Bilo nas je točno dvadeset osam, tj. trebalo nam je sedam soba, sedam različitih brojeva soba. Netko je iz gomile rekao: „Dvjesto soba na jednom katu? Mora da nas zezaju."
Ali ne, uistinu. Svi su pronašli sobe, a u daljini ih je bilo još. Sa mnom i Stephanie pošle su još dvije cure. Stephanie je otključala vrata. „Wow!" Soba je bila ogromna. U svakom kutu sobe stajao je jedan krevet i do njega radni stol. Potražile smo svoje kofere. Činilo se da je već određeno čiji je čiji krevet. Stephanie je bila u krevetu do mog. Samo su nas odvajala dva radna stola. Svaka je imala vlastiti ormar, a onda smo shvatile da imamo još jednu prostoriju u sobi. Otvorile smo vrata i bile zaprepaštene kada smo je vidjele. U kutu je stajao kamin a nasuprot njemu veliki kauč sa dvije fotelje i malim stolićem. Soba je bila boje breskve, i imala je nekako topao ugođaj. „Još jedna vrata? Osjećam se ko Alisa u zemlji čudesa", govorila je plavokosa cura. To je bio wc. „Jedan wc na nas četiri?", vikala je Stephanie.
„Daj se smiri", smijala sam se.
Vratile smo se u sobu s krevetima i posložile odjeću u ormar.
„A da se upoznamo?", rekla je Stephanie.
„Ah", povikala je plavokosa, „potpuno sam zaboravila. Ja sam Sophie. Ti si?"
„Stephanie", nadopunila je rukujući se, „a ovo je moja najbolja prijateljica Jade."
Nasmijala sam se. Napokon je došla i ona druga djevojka: „Ja sam Carly."
„Drago mi je", rukovala sam se i sa njom.
„Ček malo, nisam vas pitala za elemente. Moja je vatra", ponosno se nasmijala Sophie.
„Zrak", kaže Stephanie.
„Zemlja", nasmijala se Carly.
„Moja je voda".
„Zanimljivo, pravi smo avatar!", smijala se Sophie.
Nas tri smo je zbunjeno gledale. „Znate, onaj tip, što vlada sa četiri elementa?"
Mi smo i dalje zurile u nju.
„Nema veze, zaboravite!", puhnula je. „A jeste vidjeli onog slatkog tipa?"
„Kojeg?", pitala je Carly
„Kako kojeg? Onog... Loisa. Čini mi se da upada u probleme nenamjerno. Ali nema veze, ja sam za avanturu uvijek!", smijala se.
I mi smo prasnule u smijeh. „Meni je onaj iz zadnjeg reda bio nekako simpatičan", priznala je Carly i zacrvenila se.
„Ah, taj?", okrene se Sophie i sjedne na svoj krevet, „To je Colin. Fora tip."
I ja sam sjela i zagledala se kroz prozor. I dalje je bilo sunčano. Činilo se da je Sophie jako pričljiv tip. I da zna sve o svakome. Možda to i nije loše. Uvijek nešto može zatrebati.
„Imamo još 15 minuta", prekinula je priču Stephanie, „što ćemo raditi?"
„A da odemo gledati TV?", predložila je Carly.
Ja nisam ni skužila da u susjednoj sobi imamo televiziju. Baš kad smo našle neki zanimljivi program, netko je pokucao na vrata.
„Zig zag zog tko će otvoriti vrata", rekla je Stephanie. Ja sam ispala. Otišla sam da otvorim. Wow...

Evoo petoo poglavljee!!! Nadam se da vam se sviđa... Ovaj nastavak ima 1915 riječi!
Hvala puno na čitanju, stvarno se trudim i drago mi je kad vidim da drugi čitaju moju knjigu! To mi PUNO PUNO PUNO znači! :* Nastavite čitati, votajte, komentirajte, ma sve! :D
P.S. Napokon, Jade dolazi u novu školu...Hm... Hoće li se stvari malo zakomplicirati?
♥ tayrea ♥