path to future

1.3.

3. O R D I N A R Y  M I R A C L E 

"The universe is big, its vast and complicated, and ridiculous. And sometimes, very rarely, impossible things just happen and we call them miracles."

— Steven Moffat

U BESKONAČNOME SVEMIRU, u galaksiji zvanoj Mliječna Staza i njezinome Sunčevu sustavu, nalazi se maleni planet – treći na redu po udaljenosti od jedine zvijezde koja se nalazi u tome sustavu. Na tome planetu živi toliko vrsta živih bića, a od toga sedam milijardi onih koji sebe nazivaju ljudima. A od tih sedam milijardi ljudi, svaka osoba ima svoju, jedinstvenu priču i svoja osobna nadanja. Svaki od njih sanja o nečemu – bio to topao obrok ili luksuzna vila, osoba ili predmet, emocija ili njezino skrivanje. I svi se nadaju nečemu, često potpuno nedostižnome. Događa se da smo uvjereni da nešto jednostavno nije moguće. A što kada se dogodi?

Za Zoey Whittaker, čudo je bilo dobiti poruku pod satom engleskoga. Rukopis je prepoznala kao onaj njezina prijatelja iz razreda; A ujedno i Kaieva najboljeg prijatelja, onoga koji je s njim sjedio pod engleskim.

«Kai pita hoćeš li ponovo izaći s njim?» pisalo je, pomalo nečitko, ali i dalje dovoljno jasno. Misleći da je to šala, vratila je papirić preko prijateljice, koja je i prije nego se Zoey snašla napisala odgovor umjesto nje i predala nazad.

Ispostavilo se na kraju da to nije bila šala, i tako se Zoey našla na drugome spoju s njime.

Tada joj je priznao da mu se sviđa.

Srce joj je zakucalo brže nego ikada, i prije nego se i snašla riječi su joj izašle iz usta.

„I ti meni, jako dugo."

Bilo je već poprilično kasno kada joj je to rekao, i njezin mobitel već je osmi put zvonio što je bilo posljednje upozorenje da mora ići doma. Tada ju je zagrlio, i u tome trenutku poželjela je ostati na tome mjestu zauvijek.

Nije prošlo dugo vremena do trećega izlaska. Ponovo su bili na krovu, i ponovo je promatrala jednako predivan pogled. Razmišljala je kako dugo nije bila toliko dobro volje kao zadnjih par dana – i znala je da će mu zauvijek zahvaljivati na tome.

Uskoro su se njih dvoje ponovo našli a završetku spoja. Stajali su jedno nasuprot drugoga. Sva ulična svijetla u blizini bila su ugašena. Samo jedno je i dalje svijetlilo, iako nekako jadno, napola. Ali bilo je dovoljno.

Tada ju je poljubio.

Možda je to trebao biti jedan od onih trenutaka kada se sva svijetla ugase, svemir prestaje postojati i vrijeme se zaledi, ali nije bilo tako. U trenutku kada su se njegove usne spustile na njezine, udaljila se od njega.

Zbunjeno ju je pogledao.

„Ja, samo... nisam nikad..." Nije znala objasniti misli koje su se motale u glavi čak ni sebi – kako bi mogla objasniti njemu?

Nasmiješio se, pomalo stidljivo. „Nisam ni ja."

I tada je ponovo položio svoje usne na njezine. Trajalo je sekundu duže, ali ponovo se udaljila. Mrzila se u tome trenutku. Mogla si je i zamisliti koliko glupo to njemu izgleda, i kako ga je to moglo natjerati da odustane od nje zauvijek.

Ali nije to učinio.

Jer izašli su ponovo.

Bio je to prvi dan proljeća, i vrijeme je bilo upravo takvo. Nitko nije spominjao poljubac, ali svejedno je stalno razmišljala o njemu.

Toga dana su, između ostaloga, pričali i o djevojci koja mu se sviđala. Rekao joj je kako ne shvaća zašto mu se djevojka sviđala – ali i kako zbog nje nije htio imati ništa s bilo kime drugim tada, uključujući i Zoey. Rekao joj je kako su se poljubili – pijani, pa to i nije smatrao nekim poljupcem – i kako mu je nakon toga djevojka rekla da želi da budu samo prijatelji. Zoeyne se misli nisu previše dugo zadržale na tome, ali shvaćala ga je; Ni ona nije htjela početi bilo što s ikime drugim dok joj se on sviđao. I sada se, mislila je, isplatilo čekati.

Kada je ponovo došlo vrijeme rastanka, uhvatila se kako brblja – ni sama nije znala o čemu točno. On je gledao u nju. Smijao se. Čekao da završi. I tada se i ona nasmijala. A onda mu je dopustila da ju poljubi. Ovoga puta nije bilo nikakvoga odmicanja, straha ni nelagode. Ovoga puta osjećaj je bio predivan, i upravo onakav kakav je trebao biti – a možda čak i bolji.

Svaka druga priča završila bi na tome. Poljupcu. Predivnome i dugo iščekivanome. Djevojka bi dobila ono što je oduvijek htjela, i svi mi dobili bi nadu da za ljubav uvijek vrijedi čekati. Zoey je, doduše, otkrila da sve ima svoj razlog; ali ta priča puno je dulja i kompleksnija od ove. Za nju, ovo je bio tek početak.