path to future

2.8.

8. H A N G O V E R

„Ne volim septembar, hladne noći, ni početke jeseni. Uvijek vrate stare uspomene, sjećanje na rastanke, na ono što je moglo biti, a nije bilo. Bezbroj pitanja, razloga, starih ljubavi i prijatelja koji su postali stranci. I opet lutaš ulicama davne prošlosti, tražeći odgovore. I po navici, uvijek ostaneš bez njih. Ne, ne volim septembar..."

MAMURLICI nikada nisu dobri. Čak i kada te ne ubija ona bol u glavi i kada te ne uništava mučnina, sjećanja na prošlu noć – ili ono što je ostalo od njih, čini se dovoljno loše.

Završetak ljeta bio je poput jednog ogromnog mamurluka. Živiš u tom predivnom mjestu gdje sja sunce i alkohola ima svugdje i onda se odjednom probudiš. Hladno je, i stvarno, i toliko ljudski. Odjednom moraš ustajati rano, gledati ljude koje ne možeš smisliti, i prisjećati se.

S Heathom, imala je distrakciju. Afeta nije vidjela veći dio ljeta, a Heath je nekako uvijek bio u njezinim mislima. Kako je otišao, polako je počeo napuštati njezine misli. A kako se vratila u školu, Afet je ponovo bio tu. Nije ga više voljela, ni blizu. Zapravo se počela pitati je li ikad. Ali s druge strane, dio nje i dalje nije prihvaćao cijelu tu priču. Kako je nakon toliko vremena završio s njom, samo kako bi ju ostavio hladno i završio s djevojkom za koju je tvrdio da ga mrzi i koja ga uopće nije voljela, koliko god on možda vjerovao suprotno. I Zoey je to znala – pa pričala je s njom o tome! Jednom davno, doduše, ali ne mijenjaju se osjećaji toliko lako, zar ne?

A govoreći o distrakciji, pokušala je ona naći nju ponovo. Možda pomalo manje uspješno, i možda se malo mrzila nakon toga – ali vjerujte mi, kasnije je ta priča ostala samo smiješna uspomena.

Poštedjeti ću vas svakoga detalja te priče. Reći ću samo da je Zoey sa još nekoliko prijatelja slavila rođendan. Da je bilo dobre glazbe i previše alkohola. Da je van odvukla stranca. Pa kasnije još jednoga. Da joj je bio potreban netko. Poljubac, ništa više, i to makar na jednu noć.

Sljedeći dan ponovo je provela mamurna, želeći povraćati. Puna utisaka, i pomalo posramljena. Nije bila ni sretna, ni tužna, ali to je bilo u redu. Bilo je bolje od tuge.

Mislila je da će tako živjeti još dugo vremena. Alkohol, mamurluk, nasumični ljudi i razne distrakcije. Mislila je čak i da može preživjeti tako – ali ona nikada nije bila takva osoba.

Zato je sva sreća da je put koji je odabrala bio upravo taj kojim je cijelo ovo vrijeme koračala. Mukotrpan i bolan put, prožet više tugom nego srećom. Ali put koji ju je, nadasve, doveo do onoga što je sada. Doveo ju je do osobe koja je napokon bila u stanju skinuti joj masku. Osobu koja nije uzela samo komadić njezina srca, već cijelo; i to samo kako bi ga potpuno zaliječio.