path to future

1.8.

8. G R E N A D E 

„Šteta sve što je vječno kratko traje."

— Replica

SREĆA koju osjećaš kada se nešto dobro dogodi najčešće nije ni blizu onoliko jaka kao bol koju osjećaš kada to izgubiš.

Četiri spoja.

Toliko mu je trebalo da ju osvoji.

Iz perspektive koju je napokon dobila, shvatila je koliko je to lako bilo za njega. Kako je samim svojim postojanjem natjerao jednu glupu djevojku da se zaljubi u njega, a onda odlučio da ipak nije dovoljno dobra za njega i odlučio ju ostaviti.

Nije ga mogla mrziti. Nije ga čak ni krivila. Pa, ne u početku. Prekinuo je prije nego što je postalo još gore, zar ne?

Ali što je više razmišljala o tome, sve je više shvaćala koliko glup mu je izgovor. Kako se izvukao na to dokle su išli, a da se njega pita išli bi još i dalje. Kako je rekao da ju ne želi zavlačiti a to je sudeći po ostatku njegovih riječi radio cijelo vrijeme. I što je više mislila o tome, to je manje razumjela.

Toga dana kada ju je ostavio nije osjećala ništa. Bila je posve ravnodušna, čak joj je sve to i bilo smješno. Bio je to njezin obrambeni mehanizam, vjerojatno, ali nešto u njoj mislilo je da će tako i nastaviti. Toga je dana išla van. Pila je, smijala se, i zabavljala. I sve je bilo odlično.

Kada se probudila sljedećega jutra, nije mogla prestati plakati.

I to je bio jedini put da je plakala zbog njega.

Ali bol je stalno bila prisutna. Neko vrijeme bila je jedino što je osjećala. Život joj jednostavno više nije imao smisao i iznova se ispitivala što će do vraga sada učiniti sa svojim životom. Iako si je stalno ponavljala kako tek ima šesnaest godina i kako nije kraj svijeta, nešto u njoj tjeralo ju je na razmišljanje o tome kako se nikada više neće moći ovako zaljubiti.

Nije shvaćala. Kako se netko predomisli tako brzo? Zar mu je u snu došla nekakva savjest, i rekla što da učini? Kako to da je razmišljao o tome toliko dugo, bez da je i nju uključio u to? I koji je bio pravi razlog?

Nije mogla jesti. Spavala je malo. Budila se navečer.

Postojali su i dobri trenutci, oni kada je mislila da sve može biti odlično; ali malo je takvih. I svaki puta kada bi pomislila na to, nešto bi ju zaboljelo, i osjetila bi ogromnu mučninu.

Sada više nije čekala ljeto. Štoviše, bojala ga se. Više bi voljela ostati u školi i okupirati si misli nego ostajati doma cijele dane – točno je zamislila kako će to izgledati.

Nije imala snage. Nije htjela raditi ništa. U jednu ruku samo je htjela ležati i ne raditi ništa, a u drugu ruku znala je da je to najgora stvar koju je mogla napraviti.

A onda je došao trenutak koji vjerojatno mora doći – trenutak kada više nije imala razumijevanja za njega. Trenutak kada ga je počela mrziti. Možda je to, doduše, previše jaka riječ, ali bilo je lakše reći tako nego suočiti se sa pravim osjećajima.

Sjetila se kako joj je predložio da ostanu prijatelji; I kako je rekao da zbog njenog dobra bolje da ne budu. A ona se složila. I samo tjedan dana nakon toga (a taj joj se tjedan činio poput čitave vječnosti) rekla je da se predomislila. Na što je dobila samo „dugo ti je trebalo".

Postao je hladan prema njoj. Hladniji nego ikada. Pričao je, ali odsutno. I to ju je natjeralo da se osjeća još gore.

A tada je i ona postala hladna.

Ili je barem htjela misliti da je.