path to future

2.2.

2. A L C O H O L

„Sve je to od dima, ma kakve emocije?"

— Prljavo Kazalište

ODUVIJEK smo tražili utjehe u stvarima koje nam kasnije zadaju najveću bol. U zagrljaju stranca, u poljupcu onoga kome nije stalo, ili u dimu koji ti uništava pluća. Za nju, bile su to čaše odvratne tekućine koja je izazivala tako dobar osjećaj. Bilo je to, isprva vino. Dovoljno da barem na nekoliko sati zaboravi, osjeti onu sreću i opuštenost i shvati koliko je propuštala kao osoba. Gledala je onda na prekid kao nešto što ju je oslobodilo. I tada, samo tada, osjećala se dobro.

Šteta što to nije trajalo dovoljno dugo.

Bio je koncert jednoga od obližnjih bendova – ne previše poznatog, ali i dalje je većina ljudi u blizini čulo za njih; pa tako i ona. Voljela ih je slušati, i čak je jedva čekala otići na taj koncert. Ono u čemu su pogriješili – bilo je da su odlučili piti vodku prije koncerta.

Sjeli su tako na neke stare, udaljene stepenice, poput kakvih klošara – a najviše je voljela takve izlaske, gdje su mogli sjediti i pričati uz glazbu – i počeli točiti. Već prije toga pokušali su ostali spojiti nju i Walsha, ali sada je bilo očito. I nije joj smetalo. Poznata vrtoglavica postajala je sve jača i jača, ali nikako nije bilo dovoljno. Sve dok nije postalo previše.

„Jao, jako mi se vrti", rekla je odjednom.

„A da?" Nasmijao se. „Mislio sam da ti nije ništa."

„I nije bilo. Do maloprije."

Ipak, Zoey je smogla snage ustati. Odjednom joj se vrtjelo previše. Više nego ikada. Jedva je imala gravitaciju. Lelujala je, i hodati je bilo odviše teško.

A kada su ušli ispod šatora u kojemu se koncert održavao, postalo je i vruće. Toliko vruće. Nije mogla disati, a kamo li razmišljati o plesanju ili, istini za volji, bilo kakvoj kretnji.

Sljedeći dio za Zoey je pomalo mutan. I možda i nije toliko bitan. Ali, dragi čitatelju, za potrebu popunjavanja rupa u radnji samo ću ti ispričati ono što su idući dan ispričali i samoj Zoey – ona i Walsh izašli su na zrak, te prošetali do wca. Neko vrijeme sjedili su sami i pričali. Bila je zanimljiva; voljela je biti pijana. Smijala se, pričala fore koje joj inače možda ne bi bile ni smiješne. Ali iz nekog razloga, obojima su tada bile. Ili je barem tako čula. I na tome je stalo. Pa, koliko je ona znala.

A tada su se vratili, te sjeli van kako bi slušali koncert.

I toga se Zoey mučno sjećala. Znala je da su naručili ćevape, i da je uspjela dobiti možda jedan griz.

Sljedeća scena koja joj je bio u glavi bila je ona koju nikada neće zaboraviti; kako sjedi na klupi i povraća. I Walshov glas kako ju doziva. Ali to je bilo sve.

Već u sljedećem je trenutku bila doma i povraćala dok je mama vrištala na nju.

A ujutro, kada se probudila, nije ju čak ni boljela glava. Nije joj ni bilo previše muka. Ali gorak okus srama i dalje joj je bio u ustima.

Počela je razmišljati o Walshu. I koliko je drag bio prema njoj, jer ostao je uz nju cijelo vrijeme dok je povraćala iako je stvarno htio čuti taj bend. Ali shvatila je, još jednom, da joj se ne sviđa na taj način i da ne može siliti ljubav.

Čudno je, način na koji se zaljubljujemo. Biramo ljude koji će nas povrijediti i odabiremo najveće kretene. A kraj nas, ponekad – zapravo jako često – može stajati princ. Predivna osoba koja je toliko dobra za nas. A onda se u takvu osobu ne zaljubimo. Ne. Mazohisti u nama odabiru one za koje znamo da će nas slomiti.

Priča za njih dvoje završila je na tome. Ostali su oni dobri prijatelji – što čak i nije čudno ako ih bolje upoznate. Nije se ni ona njemu nikada sviđala toliko, i mogli su bez problema održati prijateljske odnose, posebno nakon svih priča koje su se i Walshu događale nakon toga. No Walsh nije naša briga, Zoey je.

A njezin put, koliko god ona bila uvjerena da je propao, tek je počeo.