path to future

2.7.

 7. H E A T H  O F  T H E  M O M E N T

„Najviše me zabole one laži koje su najnježnije ispletene."

– M.N.

ILUZIJE su česta pojava kod ljudi. Znate ono, upoznate nekoga – sviđa vam se kako izgleda ili vas privuče njegov parfem. Svidi vam se njegov ukus, ili način na koji je rekao nešto. I odjednom vam se sve u vezi te osobe čini tako dobro. Počnete zanemarivati sve mane ili ih gledati kao nešto dobro. Naravno, svatko ima svoje mane – ali shvatiti da je osoba koju ste smatrali toliko dobrom zapravo toliko hladna i sebična posve je druga stvar.

Zoey je shvatila da ju je Afet zapravo iskorištavao. Kao da je bila samo parada kako bi napravio Penelope ljubomornom. Djevojka za koju je bio siguran da će pristati i koju je osvojio tako lako. A bio je toliko dobar glumac.

Vodio ju je na sva romantična mjesta i ponavljao sve romantične klišeje. Znao je točno što treba reći u kojemu trenutku. I najbolje od svega, znao je učiniti da sve to zvuči toliko iskrenim. Bio je savršeno zapakirana laž. Cijelo vrijeme nosio je masku – a njoj je trebalo previše da to shvati.

Shvatila je tako i da nije voljela njega toliko. Voljela je iluziju koju si je jako davno stvorila o njemu. Ali ta osoba nije postojala. Kai Afet kojeg je upoznala u vezi bio je dobar glumac, te okrutna osoba prema onima koji mu nisu odgovarali. Bio je hladan kada te nije trebao, i toliko dvoličan. I očito nije zazirao od ničega kako bi dobio ono što želi.

Ponekad bi ga branila. Pomislila kako mu se možda, barem dijelom, i svidjela. Kako nije očekivao da će završiti tako. Kako je mislio da će se s vremenom zaljubiti, i kako je Penelope stvarno stvar prošlosti. Ali ako je tkao, pitala se, što ga je natjeralo da se predomisli?

Očito neke odgovore, koliko god jako ih željeli, nikada ne dobijemo.

Misli su joj se, ipak, u zadnje vrijeme vrtjele oko Heatha. Ostatak ljeta išao je glatko. Pijane noći i mamurna jutra, odlasci na kave, pričanja i bazen. Nije bilo savršeno, ali bilo je dobro. Osjećala se dobro.

Ponovo joj se vrtjelo u glavi. Osjećaj je bio već toliko poznat da ga je uzimala kao nešto prirodno. Nije da se ponosila time, doduše, ali nije si mogla pomoći.

Ležala je na toplome betonu, promatrajući tamno nebo obasuto zvijezdama. Nikada prije nije nalazila toliku ljepotu u nečemu toliko tamnome. Ali bilo je ogromno, sezalo onoliko koliko je moj pogled mogao, i još puno, puno dalje. Nebo je bilo posve izloženo njezinu pogledu. Iz nekog razloga, nije se mogla prestati smijati. Sve o čemu je mogla misliti bilo je koliko je svemir velik, i koliko smo svi mi mali i nevažni, a i dalje dopuštamo da nas još manje važni upropaste. I dalje se smješkala kada je njezin razlog legao do nje.

I pričali su. Nije znala koliko je prošlo. Znala je samo da je bilo dobro. Ona i Heath činili su se bliži kao prijatelji, nego što su ona i Afet ikada bili kao par. Osjećala je kako mu može sve reći. Pjevao je za nju, a ona se smijala. Raspravljali su o tome je li Katniss Everdeen imala pravu vatru na haljini ili nije. Pričali su o serijama, o filmovima. I o ljudima. Ali ni jednom o njemu. Dok je bila s Heathom, Afet je bio daleko od njezinih misli. I drugi ljudi su bili tu, ali ona nikoga nije primjećivala.

A kada je shvatila da polako dolazi vrijeme za poći, pogodila ju je spoznaja – pa on odlazi! A odlazio je već idućeg dana, što je značilo da će se vidjeti tek iduće godine u isto vrijeme.

Nije htjela čekati toliko.

Oboje su tada već bili dijelom otupljenih osjetila, dijelom izmoreni, a dijelom posve odmorni. Bio je čudan taj kontrast. Bila je umorna, a htjela ostati baš tamo gdje je bila. Vrtoglavica ju je već odavno bila počela popuštati zajedno s onom euforijom koju je cijelu noć osjećala, ali dio sreće ostajao je. To je bio onaj stvarni dio sreće, a ne onaj uzrokovan zbog vina koje je prolazilo njenim venama. Dijelom je tu bila i tuga, baš zato što je znala da uskoro odlazi. I da će joj nedostajati. On čak nije ni pokazivao znakove umora. Bio je jednako hiperaktivan i dobro raspoložen kao kada ga je prvi put vidjela tog dana.

Kada su napokon svi ustali kako bi krenuli doma, shvatila je kako se konstantno mota oko njega. Pozdravili su se, okrenuli, počeli hodati. Već se poželjela vratiti, ostati još malo, zaustaviti vrijeme kako ne bi morala doma. Pogledala je na sat posljednji put, nekako se nadajući da je pogriješila vrijeme i da ne mora još uvijek doma, ali znala je ona dobro da nije pogriješila, i da je već barem deset puta bila učinila isto. To je vjerojatno bio onaj trenutak kada je shvatila koliko joj je zapravo stalo do te osobe koju je tek nedavno upoznala.

I tada je čula kako viče. Nešto, nije se ni mogla sjetiti što kasnije. Nije ni bilo važno. Okrenula se, prikrivajući smiješak, kada je potrčao i zagrlio ju. Bilo je čudno. I predivno. Zagrljaj je bio topao i blizak. I htjela je ostati tako, zauvijek. Ali u stvarnosti, to je bio njegov posljednji oproštaj.

I tada je otišao. A sa sobom je ponio još jedan komadić njezina srca.