path to future

3.4.

4. O N  A  V A L E N T I N E S  D A Y 

"It was the kind of kiss that made me know that I was never so happy in my whole life."

— Stephen Chbosky, The Perks of Being a Wallflower

O NASTAVLJANJU. Nikada nije lako. I o tome je govoreno toliko često. Kako je nemoguće nastaviti ponekad. Ili kako je moguće, ako se samo uvjeriš da možeš. Ako nađeš pravi razlog za nastavljanje, sve ono od prije činit će ti se poput dječje igre.

Sa Sebastianom, sve je bilo prirodnije. Smijanje. Pričanje. Sva suptilnost polako je nestajala i nije bilo potrebe razmišljati hoće li mu se javiti da pričaju ili će mu smetati. Nije bilo onih iščekivanja poruka, jer pričali su konstantno. Znala je da može pričati s njim u bilo koje doba dana i nije morala smišljati glupe izgovore kako bi pričali.

Možda su i dalje bili pomalo stidljivi, ali njihov odnos rastao je iz dana u dan. O poljupcu ponovo nisu pričali. Pa, barem međusobno. A htjela je reći svima. Vrištati u svijet. S druge je strane samo sebično htjela zadržati taj predivan trenutak za sebe. Imati ga samo za sebe.

Jer pokazati drugima koliko je predivan bio značilo bi riskirati da ga otmu.

Ljudi uvijek to rade, zar ne? Ne zanima ih nešto dok ne vide kako je netko drugi sretan time. Tada to pokušaju ukrasti.

Nije si mogla dopustiti otključati srce do te mjere da joj ga ukradu. Ponovo.

Ali s druge strane, njemu je dobrovoljno htjela pokloniti jedan komadić. Isprva maleni komadić, jer izgubila ih je previše. Nadala se da će ovoga puta i dobiti nešto njegova srca zauzvrat.

I ponovo, kao da se našla u klišej rečenici iz filma, pa je bio baš četrnaesti drugi. Valentinovo. Popila je sasvim dovoljno da bude dobre volje, ali i dalje je bila pomalo stidljiva u njegovoj prisutnosti. Pomoglo je to što nisu bili sami – jer nisu do tada bili službeno par pa da planiraju dan zaljubljenih skupa. Iako joj je bio donio bombonjeru. Što nije očekivala. Bio je to prvi put da je dobila poklon za Valentinovo i bilo je predivno.

Htjela je imati taj datum. Možda je i to bilo pomalo kliše i bezveze, ali htjela je da njihov dan bude dan zaljubljenih. I htjela ga je pitati. I dok je jedan dio nje bio siguran da bi on bio s njom, drugi dio bojao se i nije mogao izreći te riječi. A nadala se da će on to učiniti. Svi njezini prijatelji znali su to, a opet je sve bilo nekako skriveno – kao da je svatko znao za njih dvoje zasebno, ali skupa nisu o tome pričali.

Thea je šapnula nešto Bashu, nakon čega je on pogledao u Zoey. Prišao joj je bliže, jer je glazba bila odviše glasna i morao joj je vikati na uho.

„Želiš li prošetati?"

Kimnula je, nakon čega su oboje uzeli svoje jakne i bez previše buke izašli van. Iako je bila sigurna da će pričati o njima.

I tako su sjedili vani, nekih sat vremena vodeći razgovor za razgovorom, ali niti jedan o njima. Bilo je otprilike jedanaest sati i Zoey se nikako nije mogla natjerati da izgovori riječi koje je htjela. A bile su joj stalno u glavi.

Hej, znaš što bi bilo super? Da možemo reći da smo skupa od Valentinova.

U jednom trenutku on je rekao kako nikada dosad za Valentinovo nije imao nikoga, i to joj se činila kao savršena prilika.

Umjesto toga samo je kimnula i složila se s njim. „Da, ni ja."

Dosad.

I tada su već došli njihovi prijatelji, vjerojatno sigurni da su se dotad već dogovorili i ljubili i ljubili i ljubili. A ona je htjela samo još deset minuta nasamo. Još deset minuta. Tada bi ga pitala. Sigurno.

Ovako, izgleda da neće to izvesti.

„Kako to da ste izašli?" pitala ih je kada su došli do njih.

„Tamo nam je dosadilo pa smo krenuli u drugi kafić. Idete s nama?" odgovorila je Thea.

Zoey nije potvrdila, niti je Bash to učinio. Malo je kimnula glavom, iako zapravo nije htjela ići. Samo se odbiti u tome trenutku činilo glupo.

„I, jeste vi sada skupa?" nastavila je.

Zoey i Bash su se pogledali. Oboje pod malenim utjecajem alkohola, i sada već sigurni da ono drugo želi isto što i oni.

„Pa mislim da bi bio red", rekla je ona na posljetku, ni sama sigurna odakle su riječi odjednom izašle.

I smijeh.

Puno smijeha od svih, uključujući nju i Basha.

I eto ga.

„Čekaj malo, jeste vi sada zajedno zato što sam ja pitala ovo?" Thea nastavi, više za sebe, dok su svi zajedno hodali prema kafiću.

Ostatak večeri bili su veseli i drugačiji iako i dalje pomalo stidljivi ali bila je sretna što ga je napokon mogla zvati svojim.