path to future

1.6.

6. HOW FAR WE'VE COME 

„Jer ja kada volim ja cijelog sebe dajem."

— Replica

POSTOJE LJUDI koji ni sami nisu sigurni što žele u životu. Dobiju nešto, a onda se pitaju je li to ono što su htjeli. Ili još gore, znaju da je to ono što su htjeli, ali boje se da ne zaslužuju to. Što čini njihovu situaciju još gorom.

Zoey je bila takva.

Mislila je da nije zaslužila takvu osobu kraj sebe. Sve se činilo toliko predivnim, i nije vjerovala da može biti toliko sretna. A opet ju je morila nekakva briga, ponekad. Nije znala idu li previše brzo. Ili previše sporo. Nikada nije bila u vezi, i imala je dojam da je ovo bilo učenje o svemu tome korak po korak. Jer vezu nikada nije zamišljala takvom; ovo je bilo puno bolje.

Ponekad bi se i dalje zapitala kako joj se sve to dogodilo. Kako je od nečega toliko nestvarnog – nečega što se događalo samo u njezinim snovima, došlo do nečega toliko stvarnoga i opipljivoga. Polako se, napokon, počela uvjeravati da je to istina. Postajao je konstantna u njezinome životu, i voljela je to.

Napokon je bila sretna.

Ljeto se sve više i više približavalo, a sada ga je čekala više nego ikada.

Bio je hladan, proljetni dan. On je doduše počeo ugodno pa je bila u majici bez rukava i tajicama, dok je on nosio traper bermude i košulju kratkih rukava. Ipak, prevarili su se. Već se bio spuštao mrak a vjetar je puhao jako kao što dugo nije. Baš su bili ustajali s klupe, čekajući da netko dođe po nju.

Drhtala je. Vjerojatno se nikada nije smrzavala koliko u tom trenutku. Nije osjećala ni noge ni ruke.

„Hladno ti je?" upitao je, još jednom. Prekinula je brojati koliko ju je to puta pitao.

Ovoga je puta odlučila biti iskrena. „Je, da."

Zagrlio ju je. Nije to bio neki odsutni zagrljaj. Privukao ju je sebi toliko da se jedva mogla pomicati. Automatski se osjećala toplije, te je izvila usne u blag osmijeh i pomalo se stidljivo nasmiješila.

„Sad je bolje", promrmljala je, a on uzvratio osmijehom. O Bože – kako se taj čovjek predivno smijao!

Bili su udaljeni možda centimetar ili dva. Pogledala je u njega, a on je u nju već gledao. Spojio je njihove usne u kratak, mekan poljubac, nakon čega se udaljio uz još jedan smiješak.

„Stigao ti je prijevoz", rekao je, a ona kimnula.

„Pa, vidimo se."

Poljubio ju je, još jednom. Ovaj poljubac trajao je malo duže od prošloga, ali sada je ona bila ta koja se morala udaljiti, znajući da je vrijeme da krene.

Još uvijek se smješkao. „Vidimo se."

Okrenula sam se, zaputivši se prema autu. Više joj uopće nije bilo hladno. Ruž joj je bio razmazan, a usne razvučene u smiješak. I tada je mogla razmišljati samo o tome koliko ne može dočekati to čuveno ljeto i kako će napokon sve biti odlično.

Samo što nije bilo.