path to future

1.4.

4. R A I N D R O P S 

"I kada kiše padaju tvoje mi usne trebaju - da me smire svojim nježnim dodirom."

— Parni Valjak

SVAKI ĆE čovjek drugačije definirati sreću. Za Zoey, to je bio jednostavan pogled na njega i mogućnost da ga nazove svojim. Sada je, prvoga puta u životu, napokon mogla reći da je sretna; nije smatrala svoje djetinjstvo sretnim. Ni tužnim. To je jednostavno bilo djetinjstvo, kao razdoblje kojega se većinom ni ne sjeća. Osnovnu je školu oduvijek mrzila. Točnije, mrzila je ljude. A sada, kao da je napokon imala sve ono što joj je u životu bilo potrebno. Predivne prijatelje, i, mislila je, još bolju osobu kraj sebe.

Imala je svoj mali raj. Kai-a kraj sebe. A mislila je da je on sve što je u životu mogla željeti. Uvijek je govorio najljepše moguće stvari, i ponekad joj se stvarno činilo kao da je izašao iz nekoga ljubavnoga filma; samo i dalje nije razumjela po čemu je ona bila imalo nalik junakinjama iz takvih filmova. One su bile zgodne, lijepe i zanimljive. Zoey se oduvijek smatrala odviše običnom, dosadnom. Nije bila debela, ali nije se mogla pohvaliti ni lijepim tijelom. Uvijek je znala kako ima previše široke bokove, kako je previše niska, i kako nema onu figuru kakvu je toliko dugo željela. A opet, sada se sve to nekako činilo manje važnim.

Bila je sredina četvrtoga mjeseca, i svakoga dana zaljubljivala se sve više i više. Toga dana bila je kod njega doma. Gledali su film koji su zajednički odabrali, i za razliku od većine parova – zapravo su i pogledali film! Bio je to napola ljubavni film, a glavni je lik mogao putovati kroz vrijeme – što je za nju učinilo film sto puta boljim. Putniku kroz vrijeme sviđala se djevojka kojoj se on nije sviđao on. Bila je to njegova prva ljubav, i nakon toga je završio slomljena srca. A tada je upoznao nekoga toliko boljega. Bila je to simpatična djevojka, onakva kakvu bi svaki normalni muškarac poželio. U pola je filma, ipak, ona prva djevojka pokazala neke simpatije prema njemu i činilo se kao da će ostaviti sadašnju djevojku – osobu koja je toliko bolja, zbog prvotne simpatije koja ga tada nije ni pogledala.

„Kako je glup", komentirao je Kai. „Ima toliko dobru osobu kraj sebe a odabire nju."

Složila se, i to je bio jedini razgovor koji su vodili tokom cijelog filma. Šutjeti s njim bilo je predivno.

Nakon što su pogledali film i proveli još neko vrijeme zajedno, bilo je vrijeme da ide doma – njezini su ju već nekoliko puta zvali. Budući da je padala kiša ponudili su doći po nju, pa je morala krenuti. Uzeo je kišobran – ali ne shvaćajući koliko zapravo pada kiša i koliko je zahladilo, i dalje su uspjeli pokisnuti. Ona čak nije ni nosila jaknu sa sobom, a on je, doduše, imao hudi preko majice, ali nosio je kratke hlačice. Kada su došli do natkrivenoga bus stopa kod kojeg je trebala čekati svoje roditelje, već su oboje bili gotovo potpuno mokri. Tada su sjeli jedno kraj drugoga, zagrljeni.

Drhtala je, iako joj, doduše, i nije bilo toliko hladno. Pogledala je u njega uz polu smiješak, shvaćajući kako je njegov pogled već bio usredotočen na njezin. A kako se okrenula, i njegove su se usne izvile u predivan smiješak, te su se automatski počeli približavati jedno drugome. Ni jedno nije reklo ništa, jer riječi nisu bile potrebne. Spojio im je usne u kratak poljubac, a nakon što su se odmaknuli, oboje su se nasmiješili.

Na trenutak se namrštio, djelomično zabrinuto. „Treseš se."

„Znam, to..."

„Tebi je hladno?" izgovorio je to poput pitanja.

Odmahnula je glavom, svjesna da i dalje drhti.

Nije rekao ništa, već je bez obzira na odgovor otkopčao svoj hudi i stavio ga preko njezinih ramena.

Nasmiješila se, još jednom, te pustila da joj misli odlutaju na nekoliko trenutaka. I ponovo je razmišljala o tome koliko joj se sve to činilo nerealnim nakon toliko čekanja. Gotovo da mu je ispričala sve o tome kolikim čudom ga je smatrala – ali pretpostavila je da je ipak bilo previše rano.

Više nije drhtala, niti je osjećala ikakvu hladnoću. I dalje je čula zvuk kiše u pozadini ali sada se već toliko navikla na njega da je gotovo bila zaboravila da pada kiša. A opet, shvatila je kako je on sada bio u kratkim rukavima, dok je ona sjedila kraj njega majice dugih rukava i sa njegovim hudijem.

„A tebi sada nije hladno?"

„Nije." Ponovo se nasmiješio. „Uostalom, kraj tebe sam. Kako bi mi i moglo biti hladno?"

A nakon toga se, još jednom, ona nasmiješila. Nije rekla ništa jer, isto tako još jednom, riječi nisu bile potrebne. I uz sve to, još jednom, slušala je ritmične zvukove kiše. I razmišljala: Gledala je u njega, razmišljajući o tome kako ga voli.

Shvatila je da mu nikada to nije rekla.

Činilo se da su njihove najbolje priče nastajale kada je padala kiša. Tako su i našli svoju klupu – vjerojatno najstariju klupu u cijelome gradu – dana kada je kiša padala. Putovali su busom toga dana, i cijeli taj dan proveli su zajedno, a kada su se vratili, dočekao ih je njihov maleni gradić mokrih ulica od tek nedavno zaustavljene kiše.

Prolazili su parkom toga dana, i gotovo je svaka klupa bila potpuno mokra. Osim jedne. Jer iznad te jedne klupe nalazilo se drvo koje je poput ogromna kišobrana zaštitilo klupu.

Proveli su velik dio toga dana samo sjedeći, uz zvuk kiše. Tada mu je htjela reći da ga voli.

Ali nije.

Nikad nije.