sarajevska noć - miloš biković

Prolog

Beograd, 2001.

"Ono što daje smisao životu, istovremeno daje i smisao smrti." - ruka mi podrhtava, dok već pola sata buljim u isti bijeli papir, i u isti citat kojeg sam prepisala iz Nurine knjige. Svaki put kada pokušam napisati nešto, još veća tuga me obuzme, a suze ponovno krenu. 
Prokleta da sam kada sam dopustila da dođem do ovoga. 

Oštri vjetar puše i udara u moje već promrzle obraze, dok se tihe suze spuštaju, mokreći ih, ostavljajući najdublje, bolne tragove. 

"Zauvijek." - njegov glas mi prolazi kroz glavu svaki put iznova. Ta riječ ili vas učini sretnim do kraja života ili vas uništi do kranjih granica. Dopuštam sebi, da mojim mislima lutaju naši svi zajednički trenuci, sve što smo proživjeli. 
Zatvaram svoje, a vidim njegove smeđe oči, svaku crtu njegovog lica, njegove ruke, njegovo sve. Bolni uzdah mi se otima i osjećam se samo slabijom. 

Beograd. Sjedim na stanici i gledam u papir - nisam mislila da će moje putavanje u ovu metropolu završiti ovako. Željela sam vidjeti mnogo toga, saznati svaku tajnu koju skriva u svim svojim najmanjim kutovima, željela sam sve sa njim.
Bila sam spremna odreći se svega, spremna ostaviti sve iza sebe, ali on nije.

Zapisujem koju riječ dok razmišljam. Postaje mi hladno i ne znam je li to zbog vjetra koji puše ili osjećaja koji polako obuzimaju svaki dijelić mog postojanja.

Sjedim sama i poražena. Zapisat ću sve to, svaku emociju koja je u meni, sve što mi je na duši. Želio je da ga zaboravim, ali svakim pokušajem da to učinim, ja ga zavolim još više. Ako se naša ljubav trebala završiti ovako, da na kraju on bude sretan, a ja ne, onda pristajem. Previše je njegovog otrova u meni bilo, jasno je - previše sam ja njega voljela. 

Sjećam se, pola grada tim noćima trčalo je za tim prolaznim materijalističkim stvarima, a ja, trčala sam za njim, on za mnom, ništa drugo nije bilo bitno. Bože, kako smo bili sretni. Tolike prepreke, mnoge bi potisnule, a meni su samo davale vjeru i želju da ne pustim ono što  imamo.

Pokajanje je ogromno, ali ne kao bol koju osjećam. Zamjenio me je, zaboravio me je. Moju smeđu kosu zamjenio je njenom plavom, naše snove, zamjenio je prstenom na njenoj ruci. 

Val emocija udara u mene, a ja svaki osjećaj prenosim na vlažni papir u mojim rukama. 

Začujem neobičnu buku, zbog koje i podižem pogled i ugledam onaj isti bijeli autobus kojim sam i došla. Tu je, jer moram nazad, moje vrijeme u Beogradu završeno je. Posežem za svojom putnom kartom kako bih napokon ušla. Kamo sreće da me ovaj autobus vodi u svijet gdje se neću ničega sjećati, gdje će sve moje uspomene biti obrisane i sjećanje na njega. 

Izgledalo je kao da sam jedina mlađa osoba u ovom autobusu, sjednem kraj prozora, a do mene ostane prazno mjesto. Malene kapljice počinju se pojavljivati na prozoru, tačno ispred mog lica kojeg sam naslonila na staklo. 

Autobus se polako pokrenuo i u mojim rukama ponovno stoji već polu ispisan papir. Nastavljam pisati, jer tako mi je najlakše.
Svaki put kada bih spomenula njega, u stomaku bi mi se nešto stisnulo, a u duši potonulo. S mnogo teškoće nastavila sam.
Često moj pogled bi zalutao van gledajući put kojim smo išli. Kiša je već uveliko padala, a noć se nadvila nad nama.

Napočetku ispisujem njegovo ime, iako nisam još uvijek dovršila ovo pisamce koje on nikada neće pročitati. Posljednji put, napisat ću nešto naše i zapečatiti ovaj papirić u isto tako našoj prošlosti.

Muzika koja je plovila autobusom sad je postajala dosta tiša, a stvari koje su bile u mojim rukama nekim čudom su lebdile u zraku. Glasovi mi postaju glasniji, nešto se dešava. Gledam u papir koji čvrsto držim i shvatam da  ustvari ovaj autobus ipak možda ide u vječnost koju sam ja željela, ali ovo nije novi početak ovo je kraj...

a/n

Hej ljudi. Moja nova priča koju sam već najavila. Prolog kraći, nadam se da vam se dopata čemu ovo vodi. Volim vas puno i najviše bih voljela kada bi ste ostavili iskrene komentare šta mislite o ovome.

Love ya