Izgledala je tako lijepo u haljini koju je obukla na svečanost.
Ispravka, izgledala je lijepo kao i uvijek, samo je haljina dodala neki sjaj tome.
Stajao sam uz par drugova iz djetinjstva na koje sam sasvim slučajno naletio, a nisam ih bio pretjerano željan, dok mi je u drhtavoj ruci uporno klizila čaša nekog pića prijeteći da će se svakog trenutka sručiti na pod i razbiti u milione sitnih djelića. Kao osoba koja bi sve dala da pobjegne od tuđih pogleda, uspijevao sam ukrotiti sopstvenu nervozu i živce i stajati mirno - premda mi ruke drhtale i utroba se okretala kao da hrane nisam okusio tri dana. Za sada sam bio miran. Za sada, zaista jesam. Pošto sam skrenuo pogled na druga koji mi je postavio pitanje, i dok sam smislio prikladan odgovor, ona je nestala i više nisam imao kamo da gledam. Bio sam prinuđen da učestvujem u razgovoru.
Sada, dok se pravim da slušam entuzijastičan govor jednog druga, pogledom polako kružim prostorijom ali moje oči se ne zadovoljavaju onim što vidim. Ili zapravo, onim što ne vidim. Osim toga što je više ne vidim uz ostale djevojke, ne vidim je uopšte u prostoriji i u meni počinje da se budi strah od činjenice da je možda već otišla. Nisam valjda to stvarno dočekao. Razgledam još par trenutaka i očekujem je na vratima, ali ulaze samo neka nepoznata lica, ružne kičaste haljine i odijela.
"Posve si u pravu, Hermane", odjednom čujem glas drugog momka u našem društvu. Primjećujem ga kao onog uglađenog maturanta čiji otac radi u sudskoj policiji, a dovoljno ga odaje i njegov izraz lica. Nezadovoljstvo, nos uzdignut u nebesa i oči nekamo deseto - uopšte ne gleda u nas. "Vjerujem da ti je ovo prvi put na ovakvoj svečanosti, Maurice?" upita zatim, pa se trzam na iznenadan spomen moga imena.
"Ustvari i jeste", kažem mu, pokušavajući zvučati dovoljno uglađeno. Uglađeno, ne otresito kako zapravo na kraju ispada. Gledam ga pravo u oči dok pričam, mada to ne bih mogao da mi on uzvraća pogled. Ovako mi pruža priliku osjećati se uzdignuto. "Ne volim mnogo velika okupljanja. Guše me." On se smješka, ali ne odgovara odmah. Zbog toga ispijam ostatak tečnosti iz čaše i spuštam je na sto pored nas, nakon čega neprimjetno brišem znojne ruke od crni sako.
Tako je dobro otarasiti se najvećeg izvora nervoze.
Naklanjam se momcima oko mene, više iz šale nego što to ozbiljno mislim, a zatim odlazim ka izlazu iz sale i par trenutaka kasnije stojim na pustom hodniku koji vodi ka više pravaca. Nisam siguran da li želim u toalet ili van u dvorište, pa na kraju produžujem pravo, hodnikom koji vodi ka izlazu iz vile i ipak završavam u dvorištu gdje vlada tišina iako je okupljeno dosta ljudi. Većinom sjede na ljuljaškama ili na mermernom prilazu i razgovaraju tiho među sobom. Zadovoljan tišinom kao i tamom koja me zatekla, sjedam na prvu praznu stepenicu na prilazu i pogleda prikovanog za tminu ispred mene počinjem da zamišljam. Zamišljam Lioru. Zamišljam Lioru koju sam vidio netom prije na svečanosti, u dugoj crnoj haljini, krstastih kaiša koji se obmotavaju oko njenog vrata i vraćaju nazad u potpunosti prekrivajući leđa. Zamišljam Lioru sa dvjema plavim pletenicama i pogleda koji govori koliko joj je samo dosadno. Uvijek joj je tako dosadno u blizni ljudi s kojima je prinuđena da bude. Još nikad je nisam sreo u društvu njenih prijatelja, kladim se da je tada jedino nasmijana.
U biti, bude ona nasmijana i sa drugima, ali to su kratki trenuci, poput odbljesaka, koje uzrokuju neke sitnice, dobra šala ili muka nekog slučajnog nesretnika u prolazu. Desi se to samo na tren, razvuče usne u osmijeh koji je načini sasvim drugom osobom, običnim smrtnikom kao i svi mi, tako krhkim i ranjivim kao i svi mi, da moja ljubav stane rasti još više, protiv moje volje. Volim njen osmijeh. Zaista volim. Možda je to zato što i sam sebe pronalazim nasmijanog vidjevši nju, sasvim nesvjestan toga, ali zaista volim. Možda je to i zato što se rijetko smije. Možda. Možda. To ne mogu znati jer da znam, već odavno bih pronašao lijeka za to, pronašao bih način kako da uklonim taj osjećaj.
Teško je voljeti drugoga, a u isto vrijeme ne voljeti samoga sebe. To vam ne pruža nikakvu mogućnost da sebe smatrate iole dostojnim te osobe, iole ljudskim. To vam oduzima pravo da uopšte pomišljate na tu osobu jer vam osjećaji ljubavi koji su opće smatrani lijepim postaju strani, užasni, bezukusni - želite ih se riješiti.
Ali ja zaista volim njen osmijeh koji vidim na slikama. Volim sve. Ponekad gledam u te slike koje pronađem i ponekad se stidim gledati u njih, jer imam osjećaj da njene oči sa slike gledaju pravo u mene i osuđuju me. Kako se usuđujem činiti takvo nepoštovanje i gledati pravo u nju? Ali ponekad shvatam da je to samo slika i nastavljam gledati, analizirati. Obrve, oči, nos, usne i mršavo, okruglo lice. Ponekad se smije, ponekad je ozbiljna. Volim to sve polako analizirati. Obrve, oči, nos, usne i lice. Obrve, oči, nos, usne i lice. Šta od toga ne nalazim savršenim? Ponekad poželim pružiti drugima sliku i reći: "Pogledaj. Zar nije najljepša?"
Ali nikom ne govorim. Pročitao sam jednom da je Hemingway rekao kako ne treba pričati drugima stvari, u suprotnom ih tada gubimo. Plašim se dijeliti svoju ljubav sa nekim drugim, plašim se dijeliti ono što bi trebalo ostati lično, samo moje, iako to bio samo osjećaj. Ona nikada neće doći.
Najviše mrzim što me ona vjerovatno gleda sa visoka. Ljudi poput Liore žive na visokoj nozi i diče se time. Ljudi poput Liore žive u okruženju ljudi na visokoj nozi. Ja sam osrednji, neuglađeni, nedovoljno sazreo dio društva, onaj koji ne želi da uči, onaj koji ne želi da se lijepo vlada (ili prosto ne umije), onaj kojeg Bog nije obdario lijepim licem, ili lijepim nosem, ili lijepom figurom, ili manirima (mislim čak familijarno). Onaj koji prihvata svoju bijedu i ponaša se onako kako mu doliči. Liora također prihvata svoju uzvišenost i ponaša se kako joj doliči.
Ali i sada mi u glavi odzvanja njen smijeh od prije godinu dana kojeg sam lično ja izazvao. Išao sam sa drugovima u obilazak grada kojeg su organizovali neki naši ljudi i među njima se, sasvim slučajno, zadesila i Liora. Pretpostavljam da voli da putuje, ali tada je išla sama. Glupo je to reći ovako, priznati sam sebi, ali možda sam ja čak i napustio svoju grupu drugova da bih se pravio kako idem sam, što je rezultiralo time da ona sama priđe meni i pita me da idemo zajedno. Zajedno? Pa, ionako idem sam, naravno! I tako smo u tišini koračali za ostatkom grupe, ni ne slušajući vodiča koji je išao još na početku kolone. U međuvremenu smo se zagledali u neke zanimljivosti u prolazu da nismo ni primjetili kuda je grupa otišla pa smo požurili putem koji nam je izgledao najsigurniji, ali zašavši tuda shvatili smo da ljudi koji su stajali tu nisu bili naši saputnici. Krenuli smo krivim putem, u prijevodu: "Izgubili smo se."
Glumeći optimizam koji uvijek nosim sa sobom za slične situacije, glupavo sam se nasmijao i uzviknuo nešto što je zvučalo kao: "O, ma nema veze!" I stao da trčim nazad istim putem i da tražim naznake kuda su naši mogli da prođu. Liora je trčala za mnom, smijući se na sav glas i tako smo ih na kraju i našli, zadihani, crveni u licu i osmijeha od uha do uha. Samo smo stali ponovo na kraj kolone i nastavili u tišini da pratimo ostale. Do kuće više ništa nismo progovorili, ali njen smijeh mi je ostao urezan u pamćenju.
Da li ona sada ikada pomisli na to i da li joj je to drago sjećanje?
Da li, dok gleda u mene konstantno nasmijanog, ikada razmišlja o tome kako je možda veoma zabavno poznavati me?
Kako oholo misliti o sebi na takav način! Ipak se ponekad samo pitam.
Osjećam nečiju ruku na ramenu, a onda se Herman spušta pored mene i ponovo mi pruža punu čašu nekog pića. Prihvatam ga bez razmišljanja i pogled skrećem ka nečemu u što on bulji. Zatim mi na uho prošapuće:
"Vidiš onu djevojku u crnoj haljini? Gledaj me sad."
Ustaje, namješta odijelo, isprsi se i prilazi mojoj Liori (koju dosad nikad nisam nazivao svojom, smatrajući to besramnom mišlju) i ostalo ne vidim, jer sa punom čašom u drhtavim rukama gubim kontrolu i ona pada na beton, razbija se, u sitne sitne djeliće. Suprotno od mojih razmišljanja, niko to ne čuje niti se okreće da me vidi, pa čak ni Liora, i zato ustajem i trčim unutar vile tražeći put do toaleta. Zatvaram se iza njihovih vrata, zaključavam i sjedam na rub kade zureći u šarene pločice gotovo prazno, bezosjećajno.
Tek kasnije primjetim da mi je lice vlažno, vjerovatno suzama natopljeno. Nisam znao da umijem i da plačem.
15 august, '16
2:31 am
