DECEMBAR. OVO SRCE PUNO SUZA I NOĆI.
- ALBERT CAMUS
Osjećam kako mi se srce steže. Ležim, zatvorenih očiju, pokušavam utonuti u san - konačno primirje, ali ne mogu. Kao da se neka nevidljiva ruka zariva u moju utrobu i grabi mi srce, a onda ga polako steže, izbija život iz njega. I boli. Čudan je to osjećaj koji me preplavljuje, i ne znam da li bih ga trebao nazvati bolom jer mi štoviše pridaje neko zadovoljstvo; ali ipak boli. Skuplja mi kožu poput odjeće nakon pranja, steže mi utrobu u malu kuglicu i razbacuje moje sopstvene misli svuda uokolo; i sada ne znam šta da mislim ili osjećam. Izgubljen sam. I hladno mi je.
Znam da ti svako priča o istim stvarima, da se svako žali i da svako ima svoj predmet divljenja pa te konstantno zamara onime što bi trebalo biti njihovo i što nikoga zapravo ne zanima, i svjestan sam da ne želim biti jedan od tih; ali čovjek sam i svi su ljudi isti.
Boli me stomak. Mislim da sam pojeo nešto pokvareno danas. I osjećam se pokvareno.
Znaš li one trenutke kada djeca po prvi put postavljaju pitanja; "da li si ikada bio zaljubljen?" jer ne vjeruju da se i drugi osjećaju kao i oni, da i drugi mogu da vole nekoga tako intenzivno, kao i oni. Jer to je tako prisno, tako intimno i srcu blisko osjećanje koje vam pruža čisto zadovoljstvo i potpunost i nesvjesno počnete vjerovati da je to osjećanje samo vama bogom dato i da je nemoguće da takvo nešto postoji na svakom koraku. Umislite da ste posebni, a onda patite. Kakvi smo samo mazohiste svi mi!
Ono što pronalazim veoma smiješnim u ovom trenutku jeste činjenica da svaki put kada osjetim krv kako ključa u meni, kad se misli razbuktaju i kada se čitavo moje biće ponovo budi, osjećam jednu te istu stvar. I osjećam potrebu postaviti isto pitanje. Šta uopšte znači vjerovati u ljubav? Iako ne znam odgovor na to pitanje, uvijek ću rado reći da ja lično ne vjerujem. Valjda to znači biti svjestan i tuđeg osjećaja ljubavi jednakog kao i tvoj. Nikad nisam vjerovao da ga drugi posjeduju, dakle, nisam vjerovao u ljubav.
Ljubav je tako čudna riječ. Precijenjena. Necijenjena. Ne želim da je spominjem.
Decembar. Tako je hladno u mojoj sobi, i pored topline sa radijatora koja me grije, ja se smrzavam i moje ruke ne prestaju da drhte dok ispisuju ove riječi. Pismo je najiskrenije kada se piše pod utjecajem nečega negativnog. Hladno je, loše sam i usamljenost mi polako već nagriza meso. Osjećam se trulo. Ne želim da budem truo.
I pored svega, samo želim da znaš da mi nešto steže srce. Stalno. Stalno. Osjećam to dok dišem, osjećam to dok pričam i dok se trudim funcionisati normalno, smireno, prikladno. Ne umijem postići sve to kada mi na um padaju slike koje ne želim vidjeti, slike koje potaknu sve ovo što sam dosada nabrojao. Slike jedne osobe. Slike koje više nisam sposoban gledati, jer se plašim. I srce me steže. I okrećem se u krevetu, stalno, i sežem rukom za nečim što nikada nije postojalo. Osjećam hladan dodir nečije kože pod jagodicama prstiju, čujem smijeh a onda ga i vidim, i sve ponovo izblijedi pred mojim očima i slika počinje da mi steže srce. Ovaj put boli, zaista boli. Boli misao da ona nikada nije bila tu, niti će biti. I nikada se tako neće nasmijati. I nikada neću osjetiti dodir njene kože, da li je zaista hladna ili možda ipak topla. I plašim se da će mi život samotnjaka udariti u živac jednog dana, a do tada je sve u redu, i tada ću prestati da funkcionišem. Zašto toliko žudim za nečijom blizinom kad imam svoje misli?
Možda samo tražim nekoga ko će donijeti malo svjetla, za razliku od misli koje gase i ono malo preostalog života unutar mene.
Decembar je i malaksalost dostiže zadnje granice, kao i godina koja će ubrzo da prođe i padne u zaborav, i volio bih da snijem pod zemljom. Barem na kratko, barem još ovaj mjesec. A onda ću se probuditi na jutarnje ozeblo januarsko sunce i početi ponovo, i ona možda neće biti toliko blizu da mogu da osjetim njenu postojanost i možda me njena toplina neće grijati noćima koje uslijede, ali bit će u redu. Bit ću zadovoljen drugim stvarima, novim životom i boljim mislima.
Ali ipak samo želim da znam da li mi vjeruje i da li će biti uz mene, ne poznavajući me.
Slaži mi još jednom, da preživim i ovaj decembar.
16 august, '16
kako ironično što u augustu pišem o decembru
