Rekoh, mamice čuvaj me. Tako je toplo u tvom zagrljaju, premda nam se samo ramena dodiruju, pogledi uopšte ne sreću. Ograničena staklima sa svih strana, sjedištem ispod mene i iza mojih leđa, ti si mi jedina veza sa spoljašnim svijetom. Osjećam se sigurno. Progutana zelenim prostranstvom, u kojem vidim tragove idealnih proporcija onoga što je Bog stvorio, a što je samo za sebe izmislilo pojam idealnog - umišljam sreću i puko zadovoljstvo. Lijep li je život! Dok me kroz prozorsko staklo prati najdraže mi ozeblo sunce, ne vidim kroz smežurane kapke sasvim jasno, ali osjećam da blijedim i postajem samo sunce. Žutim i razvlačim usne u široki osmijeh, toliko širok da obuhvati cijeli taj krajolik ispod velikog žumanjka, cijeli moj grad, cijeli svijet. Otvaram usne i gutam ih, ali ne osjećam krivnju - ta nije li im lijepo tamo dolje, vječito zarobljeni u klupku progutanog sunca koje im ovdje neće sijati vječno. Neće!
Gledam ponovo unutar mog skrovišta, unutar same sebe, gledam u druga ljudska bića raštrkana oko mene i opet šapućem u ništavilo: mamice, čuvaj me. Grij mi tako rame koje naslanjam na tebe, grij mi koljeno kojim dodirujem tvoje, ruku koju ti pružam dok se pravim da su okolnosti sasvim slučajne. Ugrij mi dušu, kad na trenutak pogledam u tebe - neću da se stidim, pogledaj me! Sva ova lica, ove vreće mesa i nešto malo zahrđalih kostiju koje se uporno miču, škripe, mrmore, uzdišu, približavaju mi se, sada su i preblizu - odbij ih od mene. Želim da se uhvatim za krajeve tog ti džempera pletenog, za vrhove rukavica koje neprestano navlačiš na dugačke prste, uzdignutih obrva to radiš, usana čvrsto stisnutih, sasvim elegantno. Mogla bih povući i pramen tvoje kovrdžave kose dok je uvijaš oko prsta, bez rukavice, a ono malo svjetlosti sa prozora koje ti velikodušno propuštam snažno se odbija od bordo nalakirane nokte, kao u filmovima. Da li bi me primijetila?
Mamice, čuvaj me! Sjedim i ne mogu da se mičem, a ti si mi jedina spona sa svijetom i ne želim da odeš, iako me uopšte ne prepoznaješ. Kako ti je meko lice, prenosiš to i na ruke, na laktove i duž linija vena koje se jasno iscrtavaju na blijedoj ti koži - kladim se da bih potonula u tu mekoću kad bih te na trenutak dotakla. Zato te gledam sa strane, mada molećivo, u nadi da sve ono što i sama osjećam, osjeća i samo tvoje srce. Sunce me više ne grije, zašli smo u duboki hlad, a hladnoća onih kostiju nadvladava i tvoju vlastitu mekoću, njenu toplinu, voljela bih da se vratimo jer, sada si mi potrebnija nego ikada. A to ne želiš, zar ne?
Ne želiš da me gledaš dok moje oči bulje nazad u tebe. Ne želiš da ih čitaš kad vidiš da se trude prenijeti i previše. Ne želiš da dijeliš, kad povremeno cimaš svoje koljeno, dalje od mog, tako sebično, oduzimaš mi meni dragu toplinu. Ne želiš da pričaš, jer onda si i sama onaj griješni stvor kakvim te Bog načinio, a ja sam u ogledalu tražila i vidjela suprotno. I nemoj da pričaš, i nemoj da dijeliš, da bez razloga suosjećaš, nemoj da me gledaš i da mi priznaješ moju kompliciranu egzistenciju - nemoj da postojiš dok mi je svijest tu. Odbrani me, od svijeta, od same sebe i od mene. Mamice, čuvaj me!
I stotinu godina mogla bih ruke da ti cjelivam, kovrdže uvijam dok nam se ne zavrti, koljenima da sudaramo dok nam noge na utrnu, riječi ne istruhnu, pogledi ne zamute - takvu te vidim, kad još gledam kroz moje ozeblo sunce na prozoru autobusa. Nije li ti već jasno šta govorim, šta vrištim premda ni sama sebe ne čujem, šta me potresa kao kakva nova strast?
Ipak, šutim i gledam ti u ruke, sama sebi šapućem: mamice, čuvaj me, a sunce me uzima sebi, nadvladava ugodna opijenost.
Mamica odlazi, postaje mi hladno.
maj 3, '17
