Želim da ti pričam o mnogim stvarima.
Želim da ti pričam o onome što se dešavalo nakon što si otišao.
Želim da ti pričam kako sam odrastao,
kako sam se promijenio,
kako sam postao gori.
Želim mnogo toga da ti pričam,
mada znam da to nikada pročitati nećeš.
I znaš šta još želim da ti pričam?
Želim da ti pričam o sebi.
O tome kako volim more,
na koje nikada nisam išao.
I kako volim šume i duge šetnje,
i kako mi ne bi smetalo da medvjedu budem ručak.
O tome kako poželim da dokučim nebo u svitanje
i kako se živim osjećam tada,
a u sumrak ponovo umirem.
Kako se zatvorio kiosk sa najboljim palačinkama
i kako je žena koja ih je pravila nestala,
a ja ne želim da ih pravim sam.
Također smatram vrijednim da znaš
koliko su gradili naš mali grad,
skoro pa živim u Holivudu brate, sve što poželiš sad imam!
I možda ćeš cijeniti ako kažem da ne odlazim u park kod spomenika
kad u svakom slomljenom djeliću pivske flaše vidim tvoj odraz,
a od njega mi je mučno u duši.
Čovječe, nikad ti nisam pričao o ljudima u ovom gradu,
Ili možda ih nikada nisam primjećivao toliko.
O onim ženama sa cekerima čije facijalne ekspresije podsjećaju na životinje pred klanje
dok se polako gegaju ulicama i čekaju kada će im neko pomoći.
Pomoći!
Neki ne mogu pomoći ni sebi.
Ili oni ljudi obučeni u vreće,
sa flašama i pjesmom kojom napuštaju ulice.
Njima se drugi uvijek smiju,
ali ja ponekad dobijem poriv da plačem.
Ne znam zašto,
Ne znam zašto toliko sažalijevam ovaj svijet.
A onda vidim i sebe,
tamo negdje, u parku ili na pločniku iznad pustog potoka,
i shvatim da izgledam mnogo usamljeno,
mada se tako ne osjećam.
U biti, znaš, često osjetim nečiju prisutnost,
I kao da me tišti, proždire čak,
Jer znam da je ona samo u mojoj glavi.
Ta jedina prisutnost mi je prisutnost mojih jadnih misli
I tužnih, tužnih riječi utjehe koje sam odavno namijenio sam sebi.
I prošlo je mnogo vremena, kažem,
I prošlo je mnogo vremena, ali ne vjerujem.
Sve čega sam svjestan jesu puste livade koje su, pored svega, iste kao i nekada,
Jesu ulice i ljudi i lica koja vidim,
Osim tvoga,
A opet ne znam šta da osjećam.
Zbog toga na kraju ostajemo samo noć i ja,
U dubokom monologu koji sam odavno navikao da vodim sam,
Bez ikoga da mi kaže da u krivu sam,
I iz tih monologa, znaš, često proizlaze misli,
A misli umiju biti gore od djela,
Pa ih teška srca prenosim i na papir, kad noć više neće da sluša, a ono me gleda i smješka mi se,
I ponovo u svitanje vidim sam svoje riječi, kojih nisam bio ni svjestan;
Usamljenost dolazi u valovima,
A večeras tonem.
Nedostaješ.
august / oktobar, '16
